AKO MI SIN ODE NIKADA IM NEĆU HALALITI

Hits: 640

PIŠE: Damir Marjanović

Mali bosanski grad u Republici Srpskoj blizu granice tako željene Evropske unije, Badnje veče januar 2018., autobuska stanica, slabo osvjetljena, restoran koji ne radi već mjesecima, prohladno vrijeme, neočekivano veliki broj ljudi za opisano mjesto i vrijeme radnje. Čekaju se tri autobusa koja su satima ranije krenuli iz nekih dalekih gradova ove naše zemlje i koji dolaze puni, prepuni. Krajnja destinacija – Njemačka, tri različita regiona.

Ljudi su rapoređeni po grupicama. Kao po nepisanom šablonu u svakoj grupici 2-3 starije osobe i jedna mlađa. Autobusi dolaze i jedan po jedan ulaze mladi, a stariji sa suzama ostaju na zapušteno i prašnjavom peronu. Jedna majka, mojih godina, kroz suze kaže: „Umjesto da sjedimo za prazničnim stolom, stojim ovdje na peronu i gledam za autobusom koji mi odnosi moje najveće blago od nepunih 20, koje neću vidjeti narednih 6 mjeseci.

Kako da ga zaustavim kada ovdje ni posla nije mogao naći!“ Vremena se mijenjaju, nekada su djeca ispraćala roditelje, a sada roditelji, za svoj najveći praznik ispraćaju djecu! Dok voždovi svojoj djeci pjevaljke državnim helikopterima dovode, dok vladari svojoj djeci državnim novcem kupuju kompanije, diplome i vlast, dotle obični mali ljudi svojim novcem plaćaju rasklimane autobuse da im odvode djecu daleko od njih i jedva čekaju praznike da im ih isti autobusi bar na par dana vrate, pa makar i ne dočekali božićno ili bajramsko jutro zajedno.

Da mi je bilo samo uhvatiti barem jednoga od vladajućih glavonja za kragnu i da mi ga je bilo dovući na malu autobusku stanicu u Šamcu da objasni uplakanoj rodbini kako je odlazak njihove djece od vitalnog nacionalnog interesa za njega, njegov narod i njegovu stranku. Baš me zanima da li bi osjetio tu bol, tugu i uzdahe koji će na toj stanici ostati u vazduhu sve do sljedećih praznika. Bojim se da ne bi!

Roditelj sam, i mom sinu se bliži dvadeseta. Možda ću i ja sutra stajati na jednoj takvoj autobuskoj stanici ili aerodromu i gledati kroz prljavi prozor – avion koji uzlijeće ili čađavi autobus koji odkazi i odnosi mi sve moje. Ako se to desi ni sebi ni njima, tim „vladarima“ nikada neću oprostiti ili halaliti (recite kako hoćete). Njima neću oprostiti sve što su uradili, a sebi nikada ne bih oprostio to što sam im dozvolio da to urade a da ih bar nisam pokušao zaustaviti u tome. E nećemo tako, idemo bar pokušati pa kud puklo da puklo! Jednom se živi i za njih se živi!

gorazdeportal.com

 

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *