ČUDNI OBLICI UMJETNOSTI GORAŽDANKE IRME GUŠO: DUH I MIRISI BOSNE, SPAJANJE I TRAJANJE

Hits: 2657

U gradu koji smatra stvorenim za umjetnost mladim ljudima nastoji popraviti svijest o njoj i oživiti je.Vrijeme u kojem su na cijeni komercijalne stvari ostavlja malo prostora za slobodu umjetnosti čemu ih nastoji približiti.

Irma priča za Klix.ba kako je otkrila da zna slikati i kako je umjetnost postala najvažniji dio njenog života.

“Desio se značajan momenat na kraju srednje škole, gdje sam iz želje i potrebe da svoju unutrašnjost ispričam na neki moj način, pronašla kroz olovku i papir. To osjetimo duboko u nama. Moja je sreća što sam osjetila taj dar da to nešto duboko u sebi izrazim putem likovnog izražaja. To me vodilo da bez ikakvog iskustva iz srednje škole upišem taj studij i uspješno ga završim”, priča Irma.

Kaže da je sasvim slučajno počela crtati lik Toše Proeskog, kojeg je uvijek voljela slušati pa je i sama bila zatečena onim što je vidjela. Tako je otrkila da ima dar za crtanje, zaljubila se u papir i olovku.

“Kada sam upisala akademiju, bila sam zaluđena jednim figurativnim slikarstvom na početku svog studija, zapravo to je bio taj ključni momenat gdje sam utemeljila svoje likovne želje, snove, vizije, gdje sam vježbala zaista suludo i imala osjećaj u datom trenutku da se pretvaram u jednog virtuoza. Nakon slikarstva na početku mog studija, na završnoj godini sam se opredijelila i za grafiku. Ploča, tzv. bakropis, tzv. visoka štampa, značajan je dio mog likovnog opusa. Međutim, vrativši se u svoj rodni grad Goražde, prekinula sam štampati grafičke otiske koje sam do tada štampala na ALU Sarajevo. Odsjek je jako skup i zahtjevan. Na sreću, na Akademiji sam prošla sve faze crtanja, slikanja, imala dodira sa skulpturom i instalacijom, što mi je osiguralo da se sada mogu izraziti u svim tehnikama. Najdraže iskustvo koje ću zauvijek pamtiti jeste diplomska izložba grafike u Počitelju, gradiću umjetnosti”, priča Irma.

Pored grafike njeno likovno djelo čine orginalnim i portreti u kojima ništa nije prepušteno slučaju.

“Kada nacrtam određeni portret, često ga smjestim u retro stil današnjice putem fotografije, na kojoj mu dajem poseban osjećaj datog trenutka”, kaže mlada djevojka koja je do sada učestvovala na mnogim likovnim kolonijama te grupnim izložbama u BiH i inostranstvu.

Umjetnost je sloboda

Početak njenih otisaka bio je istraživanje različitih grafičkih tehnika i tehnologija duboke štampe koje su joj, kaže, pružile brojne mogućnosti izvedbe na matrici gdje je na početku najviše koristila bakropis, suhu iglu i akvatintu te se bazirala na portrete i počela sa tradicionalnim starim kućama. Više grafika je odštampala da bi došla do nekog ovakvog stila, o čemu svijedoči njen način rada.

“Stare kuće su mi omiljeni motivi. Inspiraciju crpim iz mističnog svijeta Bosne, njenih osmanskih slojeva i tragičnom usudu njenih ljudi. Taj duh Bosne koji nosim u genima, magično se oslikava u mojim bakropisima. Zavičaj, sve se tu veže, vi ste samo čovijek koji sve to nosi, i umjetnik je taj koji realizira sjećanja” priča mlada umjetnica.

Smatra kako je umjetnik taj koji želi da otkrije svoj bitak, svoju interakciju sa okolinom, a sve to izražava kroz isprepletene vrste umjetnosti. Znala je sjediti u kafiću sa prijateljima i crtati konobare, prolaznike, goste. Grafiku je izabrala jer je drugačija od slikarstva a uživa eksperimentisati sa pločama i papirima. Upisala je i master studij na Akademiji likovnih umjetnosti u Sarajevu, na odsjeku za Grafiku u klasi prof. Salima Obralića.

Iako je u početku željela studirati novinarstvo u posljednji se čas predomislila a roditelji su joj dali najveću moguću podršku.

Duhovno bogatstvo

“Ogromnu podršku u svakom slučaju. Naravno da je bilo ljudi i biće, kojima su materijalne stvari najbitnije jer vjerovatno nažalost nisu osjetili ono duševno bogatstvo i snagu pa sam se i ja našla u klupku komentara, kako ja nisam za toga, ne zarađuje se mnogo od umjetnosti, ljudi ne cijene umjetnost, bolje je biti pravnica ili ekonomista ili pak biti u profesiji koja donosi mnogo više novca od prodaje umjetničke slike. Tada sam vidjela da ljudi ne slijede umjetnost, da postoje druge stvari koje ljudi gledaju, i to je zaista jedna tragedija, jedan nesporazum koji umjetnici moraju da prežive. Na sreću, ljudi u mom gradu su sada svesrdno prihvatili moju umjetnost. Uprkos svemu, moju su roditelji bili uvijek tu i ni u jednom trenutku me nisu pokušali sputati u mojim namjerama i željama za stvaranju likovnog djela”.

Mlada profesorica historije umjetnosti i estetike kaže da joj rad u školi i sa mladima čini veliko zadovoljstvo.

“Da, sa velikim ponosom sam tu gdje jesam. Predajem u srednjoj školi učenicima koji već po godinama imaju razvijene mogućnosti da sami stvaraju svoja prava likovna dijela. Iako sam se malo udaljila od štampe, zbog posla koji sada obavljam, jako sam sretna, zadovoljna i ispunjena jer vodeći se svojom životnom pričom i svojim iskustvom, vratila sam se tu da mlade ljude podstaknem na umjetnost, da mladi treba da se bave umjetnošću i da se slobodno izražavaju, željela sam biti ja ta koja će ih navesti da je umjetnost stvaranje i izražaj. Svi u sebi imamo tu supstancu dobrog, učiniti dobro za zemlju, za grad koji treba to dobro, zapravo to je taj momenat koji vas čini ponosnim i sretnim da činite dobro. Mislim da je to jedna normalna ljudska supstanca u kojoj znaš da jednom gradu trebaš pomoći. Volim mlade ljude kojima dajem znanje i ono dobro koje sam stekla i prenosim na njih, oni su meni korisni i ja njima”, objašnjava Irma.