DVADESET GODINA GRADIMO MEMORIJALNE ČESME, HAJDE OVAJ PUT, ZA PROMJENU DA GRADIMO PUTEVE, MOSTOVE, TVORNICE…

Piše: Sabina Čudić

1991. godina sam živjela u Beogradu.

Na vrhuncu nacionalnog poleta, sa filmovima o bitci na Kosovu na televiziji, slikama janjičara u udžbenicima, i sveprisutnim goblenima kosovke djevojke – u mojoj glavi, sa tada osam godina, sam bila uvjerena da se ta bitka desila godinu ranije, te da su ljudi oko mene, s obzirom na nivo medijske opsjednutosti, vjerovatno u njoj izgubili najbliže članove porodice. Godinu dana kasnije sam bila u podrumu u Sarajevu, a pisma sam, na malenom formularu Crvenog krsta, slala svojim školskim prijateljicama u Beogradu. Besmisao često, za razliku od odraslih, najbolje prepoznaju djeca.

Nešto godina kasnije, u avgustu 2003. godine, sam bila u Americi, u zgradi administracije univerziteta stajala u redu za ček stipendije koju sam primala, osvrnula se i shvatila da su cubicles, kocke koje imitiraju kancelarije, u kojima sjede uposlenici administracije optočene američkim zastavama i “Support our troops!” (Podržimo naše trupe) amblemima i parolama. Nagnula sam se na sto gospođe u heklanom prsluku koja mi je izdavala ček kako bih potpisala potvdu, i suočila se oči u oči sa plišanim medvjedićom na njenom stolu, koji je, ni kriv ni dužan, bio obučen u američku zastavu, te je, sudeći po paroli koju je držao, takođjer podržavao američku vojsku. Pomislila sam da neko, zajedno sa fabrikom u Kini, ozbiljno profitira od medvjedića patriota.

Jutros čitam razgovor sa američkim komandirom koji govori da je broj momaka iz njegove jedinice koji su se po povratku iz Iraka ubili sada veći od broja vojnika koje je izgubio u Iraku. Momci regrutovani na parkinzima zapuštenih škola u getima američkih gradova, koji su se borili za korporativne ciljeve ljudi čija su djeca vruća ljeta provodili na pjesku otoka sa koktelima u ruci, a ne u pustinjama zemalja u kojima nisu imali validnog razloga da vojno borave.
Razmišljam o čovjeku sa kojim sam nedavno razgovarala, godine provedena u rovu na Treskavici su učinile da nije pošteno spavao od rata. Njegovi podočnjaci su iz ljubičaste prešli u sivo-zelenu boju. “Bolje mi je da ne spavam, kakve noćne more imam kada zaspim.”

I onda sedmicama čitam kako se ležerno zvecka, podgrijava temperatura, kao u laboratoriju, šaka vrhova stranaka nas presipa iz jedne epruvete u drugu, dodaju eksplozivne hemijske spojeve i sa zadovoljstvom, preko laboratorijskih naočala gledaju u rezultate. Izbora. Prošlih, ovih i budućih. Mudre nazivaju naivnim, razumne – nespremnim. Odgovorno tvrdim da ne postoji neodgovorniji, nepatriotskiji, bolesniji čin od igranja sa ratnom retorikom u zemlji čiji mrtvi još uvijek nisu ukopani. Čija je vojna vježba veća. Čiji je vojni partner veći. Ko će glasnije zalupiti vratima dok demonstrativno napušta sjednice parlamenata, nadajući se da ga uhvati kamera i podgrijano biračko tijelo. Za kojim će se konjem dići veća prašina.

Dvadeset godina gradimo memorijalne česme boračkim udruženjima. Hajde da ovaj put, od ove godine, za promjenu, počnemo graditi puteve, mostove, centre znanja, tvornice, i muzeje. Do nas je.

Izvor – Gorazde Portal