ELIJAN HUBJER: TRENIRA U NJEMAČKOJ ALI SRCEM PREDSTAVLJA BOSNU I GORAŽDE

Elijan Hubjer ima samo 15 godina, a iza sebe niz pobjeda i medalja. Zahvaljujući svojoj upornosti, treneru Muhamedu Kahrimanoviću, ali i bosanskim korijenima i temperamentu, najprije je pokorio Hamburg, potom Njemačku, a zatim Evropu. Prošle godine, osvojio je titulu najboljeg u BiH u kategoriji dječaka do 15 godina, a od prije nekoliko dana je tekvondo prvak naše zemlje u konkurenciji juniora do 17 godina i 78 kilograma.

Mladalački zanos

– Najteže su mi borbe u Bosni, jer je moj protivnik Bosanac, kao što sam i sam. Uvijek pokušavam da ga pobijedim, a da ga ne povrijedim. Iako treniram u njemačkoj nacionalnoj ekipi, moje srce mi kaže da predstavljam našu Bosnu i grad Goražde i to rado radim – kaže Elijan.

Njegov otac Emir napustio je Goražde uoči samog rata 1992. godine. Rat nije ni slutio nego su ga mladalački zanos i želja za putovanjem odveli do Hamburga, gdje je upoznao ljubav svog života. Sa Prijedorčankom Azrom Cerić Emir je u braku već 18 godina. Vlasnik je građevinske firme koja broji skoro 15 zaposlenih iz cijele bivše Jugoslavije.

U Njemačkoj su rođeni Elijan, Alina (12) i godinu i po mlađa Melina, ali im je svima Bosna u srcu i posjete domovini su redovne.

– Moja djeca prvo kažu da su iz Goražda pa tek onda iz BiH, a tu vezu teško je riječima objasniti. Kada bih im rekao da idemo u Dubai, ne bih im vidio ni osmijeh na licu, a kada spomeneš Goražde, tu već počinju planovi, maštanja. Oni u gradu znaju gdje je najbolji hamburger, gdje je najzabavniji konobar, znaju sve – kaže Emir.

Elijan već osam godina naporno trenira nekoliko puta sedmično. Njegov otac zauvijek će pamtiti najtežu borbu s Evropskog prvenstva 2011. u Štutgartu.

Nema predaje

– Primijetio sam da je protivnik Rus bio bolji, spremniji, jači. Na pauzi sam ga opomenuo da se pazi desne noge, da će ga na prevaru udariti u glavu. No, mladi obično misle da su najjači i najpametniji, dobio je udarac i zatvorilo mu se oko. Kaže: “Babo, u drugoj rundi bacaj peškir, predaj.” Sine, predaje nema. Bosanski ti je pasoš, nije italijanski. Bori se. I tu je od 5:1 izgubio samo 8:7. Da je imao još dvije minute, on bi pobijedio. Taj poraz meni je njegova najdraža pobjeda, jer je shvatio šta znači vjera u samog sebe i da u borbi nema predaje, isto kao i u životu – kaže Emir.
Pripreme za povratak

Elijanovim putem krenule su i njegove sestre. Neuporedivo bolji uvjeti za život, obrazovanje i rad zadržat će mlađe članove porodice u Njemačkoj još dugo, ali Emir i Azra u Goražde ulažu ono što zarade vani, postepeno pripremajući teren za povratak u zemlju iz koje kao da nikada nisu ni otišli.
Volio se tući u školi

Elijan danas ne bi bio šampion da je u školi bio mirno dijete.

– Krenuo je u školu, nemiran pa nemiran. Koliko je on u školu išao, toliko smo i ja i supruga. Udario ovog, istukao onog, valjda onaj naš balkanski, drinski, bosanski temperament. Tako smo odlučili da ga upišemo na treninge tekvondoa. Kada to toliko voli, neka mu to bude i hobi – sjeća se Emir.

Piše: Alen Bajramović

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *