FOTO/ GORAŽDANIN VLADIMIR VUKOVIĆ KAO STUDENT BRANIO BOSNU

Stotinama kilometara daleko, na svom imanju u podnožju Avale, Goraždanin Vladimir Vuković živi s mislima okrenutim prema Bosni.

Sudbina ga je odvela daleko od rodnog grada, njegov život stavila na brojna iskušenja, ali ni 12 godina provedenih tamo daleko u njemu nisu ugasilo ljubav koju osjeća prema svakom živom biću i osjećaj pripadnosti Bosni.

Pristojan život 

– Ne boli mene Srbija. Boli me moja Bosna. Bole me svi ideali zbog kojih smo živjeli i išli naprijed u ratu. Boli me svaki mezar i grob mojih jarana, koje su pobili razni “pocipeljeni” seljački psiholozi. Pojavila se sada i ova tehnologija. Slike djece, sinova i kćeri mojih prerano otetih prijatelja, gledam putem interneta. To su već veliki momci i djevojke. Stid me. Stid zato što nismo mi, drugovi njihovih roditelja, koje oni nisu ni čestito upoznali, uspjeli pobijediti zlo i njima obezbijediti pristojan život – kaže Vuković u razgovoru za “Dnevni avaz”.

Danas živi od obrade zemlje u Srbiji  

Prije dvadeset i više godina Vlado je studirao biologiju u Sarajevu. S prvim pucnjima priključio se studentskoj četi ARBiH i u godinama kada se pokazivalo “ko je pravi čovjek”, doživio “najužasnije, ali i najdivnije trenutke u životu”. Nakon rata, na periferiji Goražda brinuo se o napuštenim životinjama. A onda je, zbog ekonomske situacije i prilike da dobije posao, barem nacrno, morao otići.

– Uz pomoć nekih ljudi iz ovih krajeva, koji su mi obezbijedili povoljan kredit, kupio sam parče zemlje ispod Avale. To je jedna njiva izolovana od sela, u dolini, na granici sa šumom. Tu vodim miran život. Izdržavam se od prodaje poljoprivrednih proizvoda koje sam proizvedem i povremeno od nekog fizičkog posla – kaže Vlado.

Obolio je od karcinoma, a uz pomoć raje iz Goražda i “druge majke”, Amerikanke Patriše, liječio se na beogradskim klinikama i u SAD-u. Živi od danas do sutra, u sredini na koju se nikada nije navikao.

Druga djeca

Ipak, kao što reče na početku, boli ga danas Bosna. Poput desetina hiljada patriota osjeća se prevarenim, jer poginula djeca koja su branila zemlju kao da nisu više važna.

– Ponosan sam na svoje pravoslavlje, kao i na moje prijatelje, moje ratno Sarajevo koje je odbranila njegova raja velikog srca, dok se Evropa “upirala” da nam pomogne pa aminovala klanje i genocid u Srebrenici i ne samo u njoj. Beograd nije preko svijeta, ali za mene jeste. Žao mi je što već godinama ne mogu sakupiti dovoljno novca da odem do Sarajeva, da posjetim moju ratnu braću – dodaje Vlado.

Ne vjeruje da će doživjeti renesansu ljudskosti u svojoj Bosni, ali se nada da će neki novi klinci promijeniti stvari. Zbog Senada, Igora, Huseina, ali i druge djece koju neće ubiti u najljepšim godinama.

Čekam da odem na neko mjesto gdje me čekaju moji jarani

– Najjači osjećaj koji me prožima je prevara. Ti koji su tada ubijali moju braću Bošnjake radili su to zbog svojih privatnih ciljeva. Njihovi sinovi danas su vrlo uspješni privrednici, demokrate evropskih pogleda. Ma, koga mi lažemo? Zemlja u kojoj je četnički vojvoda predsjednik aplicira za Evropu?! Taj šljam još vlada. Dokle?! U inat njima ja se trudim da ne zaboravim. Ništa.

Brojke s raznih farsi od suđenja nekada su imale svoja imena i bili su nečija djeca. Sve su uništili i pretvorili u cifre, kao da su kamenje bili, a ne živa bića. A mi, naivni, još im vjerujemo, biramo ih. Zato i ne živim više u civilizaciji. Čuvam koze, razgovaram sa pticama i psima, pročitam nešto i čekam da se završi. Da odem na neko mjesto gdje me čekaju moji jarani, gdje ne postoje nacije, ni bol, ni tuga – kaže Vladimir Vuković.

AVAZ

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *