FOTO/ HADŽDŽ JE NAJZNAČANIJI DOGAĐAJ U ŽIVOTU VJERNIKA

Hits: 3174

Derviša sam često sretao- ili u hodniku ili pred vratima goraždanskog Centra za kulturu u kome su smještene i prostorije RTV BPK u kojoj je radio.

Dočekivao me je Derva kako smo ga svi zvali, ili u prolazu pozdravljao uvjek sa osmjehom i nekoliko rečenica. O zdravlju, ili poslu. I plati. Najčešće, sa šalom.

Na isti način dočekao je ispred njegove kuće ekipu novinara što su došli s namjerom da naprave priču koja je po mnogo čemu jedinstvena.

Derviš Hasković, sedamdesetogodišnji penzioner na Hadždž ide zajedno sa sinom Jusufom koji nam je takođe poželio dobrodošlicu. Nasmijana i vrijedna Dervišova supruga Ramiza časti nas kolačima i kafom dok snimatelj goraždanske televizije priprema opremu.

Kreće, potom razgovor o ovoj, s razlogom – radosti u porodici Hasković. Dvostrukoj.

Derviš Hasković: Za hadž prije svega, treba iskrena volja i namjera

– Sretan sam da sam obezbjedio sredstva i ostalo što treba da mogu otići na Hadždž. Posebno mi je zadoljstvo što sa mnom ide moj sin, da se imam na koga osloniti ako šta zatreba. Radostan sam što će i on obaviti ovu svetu dužnost – započinje priču Derviš.

Prisjeća se prijeratnog a potom i poratnog radnog vijeka koji je baš bogat. Derviš je radio u sarajevskom„ Erenrgoinvestu“, onda u Njemačkoj deset godina, tri godine u Italiji. Iz rodnog Čajniča, sa drugim izbjeglicama, našao se u Goraždu i tu se, sa porodicom, skrasio.

– Poslije rata, zaposlio sam se u Radio televiziji Goražde i tu sam završio radni vijek – veli Derviš i dodaje kako se sa radošću sjeća svih radnih sredina ali da mu je nekako najbolje bilo baš u goraždanskoj medijskoj kući gdje je stekao dobre prijatelje.

 

 

Jusuf Hasković: Vjernik od malih nogu

– Bilo je dosta rada, pa i problema, nekad smo plate čekali i više mjeseci, ali ja ipak dobro druženje ono što najviše pamtim.

Sada imam solidnu penziju, bolju nego što je bila plata. Imam kuću, imanje na kome pomalo radim. I dobro mi je – veli Derviš sa osmjehom.

Šta je potrebno da bi se išlo na Hadždž – pitamo?

– Prije svega, treba iskrena volja i namjera. I dosta odricanja. Porodica treba da bude saglasna sa odlukom. Moji su rekli, dobro, treba da ideš. Ja sam se za ovo pripremo više godina. Htio sam da idem prošle godine ali sam nekako okasnio oko prijave.

Sin mi je tada reko – neka babo, ne sekiraj se dogodine ćemo ići zajedno.

Eto, tako će i biti – veli naš domaćin, dodajući kako najviše razmišlja o tome kako da uspješno obavi sve obrede i sve prođe u najboljem redu. Ali, ne brine suviše. Jer, sa njim je sin Jusuf.

Jusuf je prije trideset tri godine rođen u Čajniču. Radi u goraždanskoj kompaniji „ Bekto precisa“.

– Ja sam od malih nogu vjernik. Od četvrtog razreda osnovne škole sam duboko u vjeri i svemu što ona daje i propisuje.

Dvije godine se pripremam za odlazak na Hadždž, tako sam odlučio. Treba čovjek da ide na Hadždž dok je mlađi. Put je veoma dug, naporan, veliki su fizički napori i vrućina, dnevno se prelazi između sedam i deset kilometara. Ja sam spreman na sva ta iskušenja.

Meni je čast i zadovoljstvo što sam dočekao da mogu sa svojim ocem ići na Hadždž koji je najznačajniji događaj u životu vjernika – kaže Jusuf.

Među 28 hadžija iz muftijstva goraždanskog koji idu da obave svetu islamsku dužnost su otac i sin Derviš i Jusuf.
Razumljivi su zato radost i osmjesi sa kojima su nad dočekali i ispratili u porodici Hasković.

Neka je sretno!

Izvor: Novina “Glas Goražda”

 

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.