FOTO/ NAIDA HUKIĆ, PRVA DOKTORICA HARMONIJE U BIH: MOGUĆE JE VOLJETI I TEŠKU MATEMATIKU MUZIKE

Konačno je, kaže, stavila tačku na višegodišnje školovanje i istraživanje, a bogato znanje iz ove oblasti, koja važi za najteži predmet na Muzičkoj akademiji, nastavit će prenositi svojim studentima.

“Ta oblast je veoma komplikovana, zovu je matematikom muzike i to je jako težak predmet i samo snagom predavača vi uspijete prenijeti to znanje na studente”, pojašnjava Naida za Klix.ba.

Godinama je izučavala harmoniju, a doktorska disertacija iz ove oblasti zapravo je njena karta za prvo zvanje profesora, docenta na Muzičkoj akademiji u Sarajevu.

Nauka i umjetnost

“Nekako je bilo logično da to bude harmonija, ali i u svim drugim oblastima vi morate godinama mnogo raditi i mnogo voljeti ono što radite. Kad imate porodicu, onda su ti poslovi istraživača obično u sitnim satima, kad sve utihne, iza ponoći do dva, tri sata ujutro nastajali su najbolji dijelovi mog naučnog rada. I koliko god to bilo odricanja i teških trenutaka više pamtim neke lijepe stvari i uspjela sam u nekom rekordnom roku od tri i po godine završiti sve i to zahvaljujući činjenici da sam imala znanje koje se godinama akumuliralo. Harmonija je oblast nauke, to nije umjetnost. Da biste naprimjer predavali klavir na akademiji, ne morate imati doktorat, dovoljne su vaše koncertne aktivnosti, svjetska takmičenja, ali ovo je nauka, to je teoretski predmet”, priča Naida.

Dodaje da studenti na Akademiji imaju prostor da se iskažu, da slobodno komuniciraju, baš kao što je i ona dok je studirala.

“Imala sam pravo glasa, reći ono što mislim. I danas svojim studentima isto pružam. Uglavnom je to interakcija, trudim se da im bude zanimljivo. Volim da zapamte neke stvari i da im kad odu ostane znanje jer harmonija je jako važan, ali i težak predmet”, naglašava Naida.

Mladoj profesorici muzika je oduvijek bila izbor. Darovala joj je najljepše trenutke u životu, a u onim teškim je bila utočište. Rođena je u porodici u kojoj su se svi voljeli muziku. Majka je svirala violončelo, otac bubnjeve, ali Naida nije imala priliku da dugo uživa u djetinjstvu koje je najprije obilježila smrt oca, a potom rat u kojem je izgubila brata. Preminuo je od posljedica teškog ranjavanja.

Muzika kao utočište
“Bila sam dijete i to je bilo jako teško za mene. U početku nisam mogla svirati i tek nakon 1993. godine kad smo uopće mogli ići u školu, obratila sam se svojoj nastavnici, danas mojoj kolegici u Muzičkoj akademiji Validi Tvrtković- Akšamija i kazala joj da želim da nastavim svirati. Ona je tad bila trudna i nije se mogla posvetiti meni i klaviru pa sam se obratila Samiru Obarčaninu, tadašnjem direktoru Muzičke škole.

Gubitak brata i sva ta dešavanja oko nas, nismo znali da li ćemo preživjeti ili ne, bili su jako teški i meni je muzika tada bila samo izduvni ventil, ali sam se čvrsto držala za svoj cilj, da ako preživim, odem u Sarajevo i nastavim dalje. Preko pisama koje smo slali putem UNPROFOR-a ja sam napisala tetki, očevoj sestri, da dolazim u Sarajevo da se školujem. I tako je bilo”, priča Naida.

Dok su Goražde obasipale granate, Naida je svirala klavir. Svirala je na brojnim koncertima koji su održani uprkos strahotama koje su vladale, nagrađivana aplauzima za bezbroj lijepih trenutaka što ih je priredila ljudima željnim slobode i muzike.

“Tu sam bila najsretnija, tu sam mogla pobjeći u svijet muzike. Svirala sam cijeli rat, gdje god smo mogli i kad god smo mogli. Bilo je nevjerovatno, ali je bilo moguće. Kad sam došla u Sarajevo mene je samo zanimala muzika, da sviram i učim. Imala sam ogromnu podršku porodice i zahvaljujući njima ja sam uspjela uz ogromna odricanja, jer mi smo u ratu imali obrazovanje. Puno toga je nedostajalo i morala sam, da nadoknadim, da vježbam duplo više od drugih. Upoznala sam prekrasne ljude, moj profesor Milorad Jovanović se uvjerio da jako volim muziku i zahvaljujući njemu također sam uspjela upisati odsjek za klavir, prije toga i odsjek za muzičara općeg smjera. Završila sam klavir kod jednog od najboljih pedagoga današnjice Rubena Dalibaltayana, koji je odškolovao današnjeg najboljeg evropskog pijanistu Aljošu Jurinića. On je bio slučajno u Sarajevu četiri godine kad sam studirala na akademiji”, priča Hukić.

Znanje od najboljih

Učeći od najboljih pedagoga školovala se na dva odsjeka, svakodnevno provodila sate i sate za klavirom, a nakon devetogodišnjeg rada na mjestu profesora u Srednjoj muzičkoj školi i uporedo asistenta na Muzičkoj akademiji došao je trenutak za odluku.

“Harmonija je nauka koja se bavi akordikom, dešifrovanjem akorda, e tu sam ja pošto ima jako puno brojeva, a obožavam matematiku, pronašla svoju drugu ljubav i toliko mi je dobro išlo da je ta odluka bila jednostavna. Osim toga više nisam mogla duplo da radim. Ali bez obzira, ja na predavanjima skoro svakodnevno sviram klavir”, ističe Naida.

Ne misli puno o planovima za budućnost jer je poput muzike jednako ispunjava i uloga majke i supruge.

“Imam prekrasnog sina Omara, moj suprug Almir je snimatelj i radi u Goraždu dok sam ja u Sarajevu. Malo je neobično, ali navikli smo, sve je moguće uz dobru organizaciju. Sve što želim ostvarila sam, i u tome su nam puno pomogle moja i suprugova majka. Bez njih ne bi bilo moguće. Čini mi se da sam najviše postigla upravo kad sam rodila sina. Moja mala porodica mi je najvažnija” dodaje Naida Hukić.

klix.ba

Please follow and like us:

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *