(FOTO) ZA ROMAN “SENZIBILNO CRNO” EMINU GEGIĆ INSPIRISALI ŠKOLSKI VRŠNJACI IZ RATNOG SARAJEVA

Izdavačka kuća Albatros iz Rima štampala je roman “Nero sensibile” ili “Senzibilno crno” književnice Emine Gegić porijeklom iz BiH. Emina već 20 godina živi i radi u Milanu, a roman je njena priča o mladima u vrijeme opsade Sarajeva.Inspiracija su joj bili školski drugovi iz Prve i Četvrte gimnazije, ali i studenti i profesori sa Akademije scenskih umjetnosti u Sarajevu.

“Štampan je u jeku pandemije, periodu kad je sužen i riskantan krug našeg kretanja, baš kao i u romanu “Senzibilno crno”. Bez obzira na evidentne poteškoce Albatros se i u mom slučaju potvrdila kao jedna od najboljih izdavačkih kuća u Italiji. Trenutno radimo na promocijama putem radija, televizije i web-a, a nadamo se da će roman uskoro moći na promocije, sajmove, u škole…”, kaže Emina.

U razgovoru za Klix.ba ističe da je “Senzibilno crno” roman koji govori o pronalaženju ljepote čak i iza stvari koje plaše. Stavljen je u historijski kontekst 90-tih godina u BIH.

“U dekadu koja je neizvjesno budila strah, nonšalantno ga mazala po tijelima ljudi kao što se maže džem po krišci hljeba. U toj despotskoj vladi terora, koja nije imala obzira na religijsko opredjeljenje ili neopredjeljenje ljudi, ‘Senzibilno crno’ je priča o mladim ljudima u Sarajevu, koji bombardovani s vana, ali i iznutra, u punoj hormonalnoj revoluciji pronalaze ljepotu i iza stvari koje ih plaše. Kafka je napisao da je mladost srećna, jer je sposobna da vidi ljepotu. A svako ko ima sposobnost da vidi ljepotu ne može da ostari”, naglašava Emina.

Knjiga otkriva i njenu duboku povezanost sa Sarajevom iako je rođena u Goraždu gdje je provela djetinjstvo.

Kako je biti u ratu?

“Sarajevo je mjesto gdje sam se metaforički više puta rodila i umrla i kao takvo ostaje hram mog ličnog životnog iskustva. Po dolasku u Milano, mnogi Italijani su me pitali kako je to biti u ratu. Raspitivali su se o funkcionisanju Škola, prodavnica, muzeja, šta smo jeli, pili, jesmo li imali garderobu, je li bilo lijekova..?. U tom periodu nisam bila spremna dati detaljne odgovore, ali sam zapamtila sve njihove znatiželje. Baš zbog njih, odlučila sam da napišem roman na talijanskom jeziku i da na kraju romana dodam recepte naše ratne kuhinje. ‘Originalne’ recepte su mi poslali moji prijatelji među kojima je akademski grafičar i vizualni umjetnik Amela Hadžimejlić, producentica i muzička redateljica Alma Ferović Fazlić, dizajner u Walter Codu Amila Šabić, doktorica Azra Gegić, muzičar Damir Avdić i mnogi drugi, dragi prijatelji kojima se zahvaljujem ovom prilikom. Njihovi recepti su mi poslužili da nahranim likove”, priča Emina.

Po dolasku u Milano gdje je boravila kod očevih prijatelja shvatila je da sa diplomom dramaturga neće moći raditi posao za koji se školovala, pa je uslijedio dugi proces usavršavanja jezika.

“Dramaturg ne barata samo talentom i tehnikom nego i jezikom, a ja talijanski jezik nisam dovoljno dobro poznavala. I tako, dok sam učila jezik, radila sam kao barman, kao privatni detektiv, kao prodovac aluminijskih profila sve dok nisam našla posao docenta za scenario. Od tog momenta moj talijanski je postao elokventiji, a onda sam i izdala knjigu na bosanskom i talijanskom jeziku “Dida, didaskalija u dramskom tekstu” (Infitniro edizioni). Mislim da je iskustvo stranca teško iskustvo, ali te dovede do samospoznaje, koja opet kao temelj, uspijeva da izdrži težinu bilo koje građevine na sebi”, kaže Emina.

Pisati na talijanskom jeziku nije bio nimalo lagan zadatak, ali je Eminina znatiželja bila ogromna.

“Ona mi je pomogla da ne vidim u tome prepreku nego mogućnost, u ovom slučaju mogućnost građenja stila. Život je po mom skromnom mišljenju kao andaluzit, dragi kamen koji, kad je brušen, pokazuje igru boja. Koju ćemo boju vidjeti, crvenu, zelenu, žutu zavisi iz kojeg ugla gledamo kamen”, smatra Emina.

Do februara prošle godine vodila je atelje za umjetničke discipline u Milanu, Art River čiji je kao umjetnički direktor i docent za filmski scenario i kreativno pisanje. U međuvremenu radi i bezbroj drugih stvari.

Život kao andaluzit

“To je bio mali andaluzit. Okupljao je umjetnike i ljubite umjetnosti u Milanu. Bio salon, kuća, škola. Nažalost, od februara smo na stand-by. Čekamo bolja vremena. Niti jedan moj dan nije isti, ali u svakom danu se isprepliću porodica, posao i prijatelji. Nemam dovoljno koncentracije da se posvetim samo jednom aspektu života, nisam radoholik, nisam sveprisutna majka, žena, kćerka, nisam za stalni provod, nego sam sve to pomalo. Udata sam za Italijana. Moj muž je arhitekt, porijeklom sa otoka Sardinija, a živimo u Milanu već dvadeset godina. Upoznali smo se u frizerskom salonu prijatelja koji su me bili ugostili po dolasku u Milanu i od tada smo stalno zajedno, on, ja i naš sin”, priča Emina.

Na poziv talijanske književnice Ornelle Dallavale učestvovala je i na prestižnom sajmu knjige u Milanu među talijanskim autorima.

“Bookcity Milano je poznati talijanski sajam knjige gdje sam se predstavila sa zbirkom ‘Intervjui sa istorijom’ u kojoj sam jedan od pisaca. Moj intervju je bio sa Markom Polo, romantičnim trgovcem i strancem po antonomaziji, a promocija knjige je bila on-line. Bilo je čudno promovisati knjigu putem monitora, ali ono što mi se dopalo je mogućnost da vidim prve planove on-line publike. Na toj promociji sam predstavljena kao uspješni bosansko-hercegovački pisac koji živi u Milanu”, priča Emina.

Smatra kako i BIH može pružiti prilike mladim autorima.

“Italija je u odnosu na BiH naseljenija, bogatija i uz to je i članica Evropske unije, a Milano je njeno ekonomsko srce. Mogućnosti su mnogobrojne. Ipak mišljenja sam da i u Bosni i Hercegovini ljudi mogu da uspiju, ako to žele. Primjer su moji prijatelji koji rade posao koji vole i žive od tog posla. Sve zavisi od nas samih. Nije mogućnost ta koja ti daje benefit nego je čovjek koji pronalazi mogućnosti. Meni u Milanu nedostaje snijeg, okolina utiče na naš razvoj. Ipak, biti umjetnik ne znači biti dio okoline ili biti potomak umjetnika. Umjetnost je dar, ali i potreba i disciplina i odricanje i bit. Moji roditelji su me naučili koliko je bitno biti sanjar i koliko je bitno, iznad svega, vjerovati i ostvariti svoje snove. Da je moj san bio da budem astronaut oni bi me sigurno podržali i u tome. Ne pravim dugoročne planove. Nemam tu sposobnost. Živim dan za danom. Kad sam uznemirena, radim yogu, kad sam tužna plačem, kad sam sretna, smijem se. Kao i mnogi. Nikakva misterija. Sanjam, pokušavam da ostvarim moje snove, a svi su nekako vezani za ravnotežu. I posmatram ljude. Oni su mi velika inspiracija”, kaže Emina.

Emina Gegić diplomirala je na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu, odsjeku za dramaturgiju u klasi pokojnog profesora Marka Kovačevića, specijalizira se za figuru telerepotera na “Multimediamente S.r.l.”, Tv mreže Mediaset u Milanu. Predaje filmski scenario i kreativno pisanje u Italiji, a pisac je brojnih pozorišnih predstava.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

%d bloggers like this: