HERMAN HESE: HEROJ JE ONAJ KO IMA HRABROSTI ZA SVOJU SUDBINU

Mudrost se ne može reći. Mudrost koju mudrac pokušava kazati, zvuči uvijek kao ludost.

Njemački pisac Herman Hese pisao je lirske pjesme, novele i romane, a Nobelovu nagradu za književnost dobio je 1946. godine. U početku svog stvaranja bio je romantičar, u proznim djelima pod uticajem psihoanalize i orijentalne mudrosti. U Heseovim djelima jasno je uočljivo njegovo zanimanje za egzistencijalne, duhovne i mistične teme i veliki uticaj budističke i hindu filozofije. Njegova najpoznatija djela su Stepski vuk, Sidarta, Igra staklenih perli i druga.

Hese je rođen 2. jula 1877. godine u gradu Kalvu, a umro u snu u Montanjoli 9. avgusta 1962. godine u svojoj 85. godini. U Švajcarsku je emigrirao 1922. godine. Kao antimilitarista i pacifista, jako se usprotivio Prvom svjetskom ratu. Njegova osjećanja koja se tiču rata izražavao je u mnogim svojim knjigama. Za vrijeme Drugog svjetskog rata, našao se se u čudnim okolnostima. Njemački propagandista Jozef Gebels u početku je štitio njegove knjige, i kao rezultat Hese je mogao da objavljuje svoja djela. Međutim, kada je zahtjevao da određeni dijelovi njegovog romana Narcis i Zlatousti koji se tiču pogroma ostanu nedirnuti, našao se na nacističkoj crnoj listi. Ipak, uspio je da izbjegne Drugi svjetski rat i skrasio se u Švajcarskoj.

Kao i mnogi njegovi likovi, Hese je u toku svog života imao mnogo problema sa ženama. Njegov prvi brak sa Marijom Bernouli, sa kojom je imao troje djece, završio se tragično, tako što je njegova žena mentalno oboljela. Njegov drugi brak sa pjevačicom Rut Venger, trajao je veoma kratko, a najveći dio vremena proveli su odvojeni jedno od drugog. To je dovelo do duboke emotivne krize, pa se Hese povukao u sebe i izbegavao je socijalne kontakte, što je opisao u svom čuvenom romanu “Stepski vuk”. Ipak, njegov treći brak sa Ninon Dolbin Auslender trajao je do kraja njegovog života. Svoju treću ženu spomenuo je u knjizi “Putovanje na istok”.

Hese je u svom kasnijem životu razvio određenu dozu konzervativizma. U “Igri staklenim perli” jedan od likova proglašava svu muziku poslije Johana Sebastijana Baha vještačkom i lošom, proglašavajući Ludviga van Betovena za ekstremni primjer lošeg ukusa u muzici. Ova knjiga je sa sa svojim idealizovanim srednjevjekovnim stilom bila izuzetno popularna knjiga u ratom razrušenoj Njemačkoj 1945. godine.

Pročitajte nekoliko citta ovog velikog pisca:

– Mudrost se ne može reći. Mudrost koju mudrac pokušava kazati, zvuči uvijek kao ludost.

– Svijet je lijep kada se promatra bez želje za traganjem, jednostavno, kao dijete.

– Ne valja kada čovječanstvo prenapreže mozak i pomoću razuma pokušava uređivati stvari koje uopće nisu pristupačne razumu. Tada se rađaju ideali kao što su ideali Amerikanaca ili Boljševika, koji su, i jedni i drugi neobično razumni, ali koji ipak vrše nasilje i pljačku nad životom, jer ga tako naivno upropašćuju. Slika čovjeka, nekada visok ideal, počinje se pretvarati u kliše. Možda ćemo je mi luđaci oplemeniti.

– Ako nekog mrzimo, onda u njegovom liku mrzimo nešto što je usađeno u nama samima. Ono što nije u nama samima, to nas ne uzbuđuje.

– …imamo u duši i sve ono što je ikada živjelo u ljudskim dušama. Svi bogovi i đavoli koji su ikada postojali….svi se oni nalaze u nama, tu su kao mogućnosti, kao želje, kao izlazi.

– I najnesrećniji život ima svojih sunčanih časova i, pod pjeskom i kamenjem, svoje sitne cvjetiće sreće.

– Mi možemo razumjeti jedan drugog, ali svako od nas može da protumači sebe samog.

– Ništa na svijetu nije čovjeku odvratnije negoli da pođe putem koji ga vodi njemu samome!

– Postoji neko zlo među ljudima koje ih sprečava da se udružuju i nagoni ih da između sebe otvaraju ponor. Jedino ljubav može da ih natjera da taj jaz premoste.

– Srećan je ko umije da voli.

– Život svakog čovjeka je put ka samome sebi, pokušaj puta, nagovještaj staze. Nijedan čovjek nikad nije bio potpuno i do kraja on sam; ali svaki ipak teži da to postane, jedan mutno, drugi svjetlije, svaki onako kako umije.

– Heroj je onaj ko ima hrabrosti za svoju sudbinu.

– Kad se drvetu potkreše krošnja, iz stabla izbijaju novi izdanci. Tako se često i duša oboljela u cvatu vraća u proljetno doba začetka i djetinjstva prožetog slutnjama, kao da će tu otkriti nove nade i nastaviti prekinutu nit života. Izdanci sočno i naglo bujaju iz stabla, ali je to samo prividni život i iz njega nikad neće izrasti krošnja.

BUKA

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *