IMA LI NOVINARA IZVAN SARAJEVA?

Novinari su sve češće mete napada, prijetnji, organiziranih huškanja. Mnogi od njih dobiju podršku javnosti, a neki čak ni esnafsku solidarnost
Piše:
Novinari su sve češće mete napada, prijetnji, organiziranih huškanja. Mnogi od njih dobiju podršku javnosti, a neki čak ni esnafsku solidarnost
U noći između 16. i 17. avgusta Ljubuški je potresla eksplozija koju niko nije čuo. Niko, osim članova porodice Tihomira Bradvice, urednika portala Ljubuski.net. Bradvica je na teritoriji Zapadnohercegovačkog kantona u posljednje vrijeme postao poznat kao novinar koji itetako angažovano djeluje u kritikovanju političkog i društvenog okruženja u kojem živi, bez obzira na razne oblike pritiska i ponovljenih prijetnji, koje su kulminirale postavljanjem eksplozivne naprave ispred njegove porodične kuće.
Kako je rečeno, tu eksploziju osim njega i njegovih ukućana niko nije čuo – o njoj je malo ko izvijestio, nije se o tome raspravljalo i zgražavalo na društvenim mrežama. Jednostavno rečeno, niko – ništa.
Indikativno je da je Bradvica samo jedan u nizu novinara i novinarki koji djeluju u sredinama mimo centra države, Sarajeva. Nermin Bise, novinar iz Mostara, napadnut je u Stocu pred načelnikom opštine prije manje od par mjeseci. Slobodan Vasković iz Banja Luke često govori o prijetnjama i pritiscima na njega i na članove njegove porodice. O tome se ne govori, dok sarajevski napadi na novinare dobijaju publicitet i podršku po automatizmu. S punim pravom, naravno, jer bila bi ludost osporavati podršku bilo kome ko je izložen uvredama i prijetnjama smrću. Ali mimo Sarajeva novinar je najnezaštićenija biljka, izložen svakom nasilniku i moćniku, na milost i nemilost.
Rješenje ovog problema treba tražiti istovremeno na više strana: prvo, solidarnost kolega i kolegica ne smije izostati, pogotovo u slučajevima u kojima je jasno da su meta napada oni koji dovode u pitanje establišment, od lokalnog do državnog nivoa. Dalo bi se argumentovati da su čak oni koji su aktivni u službi izvještavanja javnosti na lokalnom nivou čak i u neku ruku važniji – što često nije opšti stav kako javnosti, tako i onih iz struke. Daleko je teže, a očito i opasnije, pisati o korupciji u malom mjestu, u kojem ne samo da svako zna svakog, već i zna gdje mu je kuća. Tako bi esnafska udruženja morala biti upoznata s ovim slučajevima baš kao što su itekako upoznati s onima u Sarajevu, te bi podrška koju pružaju novinarima i novinarkama u Sarajevu trebala biti data u jednakoj mjeri i onima izvan glavnog grada. Osim podrške, bitna je i informisanost, pa je tako važno da i ovakve priče dobiju jednak publicitet kao i one sarajevske, a kakav dosad očito nisu imali. Jedino tako je moguće bar pokušati omogućiti Bradvici i ostalima da pritiskom javnosti i nadležni organi prihvate da problem itekako postoji, te da imaju obavezu zaštititi ljude koji samo rade svoj posao, bilo to u sredini od hiljadu ili pola miliona stanovnika.
Izvor – Analiziraj.ba