MARKO TOMAŠ: ČEKAONICA

Hits: 119

Mi živimo u čekaonici. Zove se Bosna i Hercegovina. Čekamo čudo. Kao u pjesmi Leonarda Cohena. Činimo lude stvari. Vjenčavamo se. Rađamo djecu. Radimo. Idemo na koncerte, u kavane. Čitamo knjige. Gledamo TV. I čekamo.

Svi znate taj osjećaj. Puno smo vremena u životu proveli po čekaonicama, u redovima i još uvijek to činimo. Kad se nađemo u takvoj situaciji u jednom trenutku se neminovno počnemo osjećati bezvrijedno, kao da ne držimo vlastiti život u rukama, kao da nama upravlja neka nedefinirana sila koja određuje kako ćemo koristiti naše vrijeme. Zatim postanemo nervozni.

Nemamo razumijevanja ni za koga, čini nam se da je svatko kriv za to što smo primorani stajati u redu, čekati. Sebi u bradu psujemo neku baku koja podiže svoju mirovinu na šalteru u banci. Postanemo nepristojni, neuljudni, nemamo razumijevanja ni za koga. Puštamo čovjeka slomljene noge da čeka iza nas. Ne prepuštamo mu naše mjesto. Nipošto. Zaboravljamo, dakle, biti ljudi.

Mi živimo u čekaonici. Zove se Bosna i Hercegovina. Čekamo čudo. Kao u pjesmi Leonarda Cohena. Činimo lude stvari. Vjenčavamo se. Rađamo djecu. Radimo. Idemo na koncerte, u kavane. Čitamo knjige. Gledamo TV. I čekamo. Zamrznuti u jednom političkom trenutku dio smo svijeta koji se ne kreće. Sve što sam naveo događa se zapravo na fotografiji. Uhvaćen, ukroćen trenutak, imitacija života. Vrijeme prolazi. Mi stojimo u mjestu. Čekamo. Čekamo čudo. Ali da bi se čuda događala treba stvoriti preduvjete. Samo čovjeku koji istinski vjeruje u čuda ona se mogu dogoditi. Samo ljudi koji poduzmu nešto pokrenu kotač vlastite sudbine. Nekad imam dojam da smo sudbinu u potpunosti prepustili drugima. Oni su, dakako, zagospodarili njima na način da od našeg života stvore čekaonicu.

Prepustili smo im ne samo sudbine, nego cijeli naš svijet. Buduću u čekaonici, budući nervozni i frustrirani, podivljali idealan smo materijal za svaku vrstu manipulacije.

U Bosni i Hercegovini je rkeirana politička stvarnost za koju sam u prošloj kolumni, na ovom istom mjestu, ustvrdio da ju treba sabotirati. Prošla su od tada dva tjedna a sve što se dogodilo jeste to da je kompletna takozvana javnost opet nasjela na nimalo suptilno sinkroniziranu manipulaciju.
Već je počelo ono za što je potpuno jasno da će biti najdulja predizborna kampanja u povijesti našeg glumljenja demokracije.

Dodik postrojava neke bizarne siledžije koji srbima nikako ne služe na čast. Čović spominje mobiliziranje. Izetbegović jedini izgovara ključnu riječ svih naših predizbornih kampanja – rat.

Pažljivo ugajam svoju naivnost. Vodim računa da koliko toliko ostanem dijete. Lako me nasamariti, prodati mi foru. Ali to ne znači da sam imbecil. Stvar je previše očita. U nedostatku drugih tema, točnije u pokušaju da se pobjegne od drugih tema jer bi ih koštale političke glave obzirom su prethodne četiri godine bili u koaliciji kako bi blokirali jedni druge i bilo kakve procese, troglavi BH žderač sudbina vratio se jedinoj temi za koju znaju da će mobilizirati njihovo glasačko tijelo, ono koje još uvijek, iz meni potpuno nejasnih razloga, u njima vidi zaštitnike imaginarnih nacionalnih interesa.

Posebno je bizarno što su na sinkronizrano djelovanje gorepomenutog trojca nasjeli doslovno svi. Pa se na sve strane piše o ratnim huškačima iz tuđih redova. U Sarajevu je huškač Dragan Čović. U Mostaru i Zagrebu Bakir Izetbegović. Dodik je to i u Sarajevu i u Zagrebu, ali sad se smijulji gledajući mobilizacijski vodvljiv u Federaciji BiH.

Ništa novo pod nebeskim svodom, onim njegovim dijelom kojeg je nesretnog zapalo da prekriva Bosnu I Hercegovinu. Ista stara priča. Mobilizirajmo se jer našu opstojnost ugrožavaju drugi. Ja sam jedini garant vašeg opstanka i političkog kontinuiteta čekanja. I tako unedogled.

A mi i dalje živimo u čekaonici. Naše dragocjeno vrijeme uludo prolazi koliko god imitirali neki „normalan“ život. Nema nikoga tko bi pomenutu trojku pozvao na odgovornost zbog onoga što smo prije neki dan čuli iz Brisela. A nismo čuli ništa što ne znamo. Čuli smo da smo i dalje u čekaonici. A i tu sjedimo u magarećoj klupi. Koliko god bilo jasno da i EU ima tek interes da tzv. Zapadni Balkan samo otme od utjecaja Turske i Rusije.

Da nema te prijetnje po njihove interese ne bi ih bilo briga ni ovoliko koliko se navodno brinu za nas. A i zašto bi brinuli kad ne želimo, očito, brinuti sami o sebi.

Umjesto da sabotiramo cijelu ratnohuškačku retoriku i postavimo pitanja koja su istinski od životnog značaj mi opet nasjedamo na jeftine trikove. Politički šibicari nam uzeše i pare i sudbine.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *