NE VJERUJEM JA U STRIPOVE I TAKVE KO TI TIPOVE

Hits: 36

Pogromaški napad na Filipa Andronika u SAFF-u otkriva užasnu činjenicu…bošnjačko-iranski obavještajci bave se štetnim utjecajima umjetnika na omladinu u BiH

Piše: SENAD AVDIĆ

NEMAJU POSLJEDNJIH NEDJELJA  mira, ni mrtvi, ni rahmetli, u grobovima i mezaru, nekadašnji lideri balkanskih naroda, najvažniji akteri ratova u bivšoj Jugoslaviji, potpisnici Daytonskog mira, Slobodan Milošević, Franjo Tuđman i Alija Izetbegović.

Ili se njihovi narodi ne mogu odvojiti od njih, ili se oni i sa onoga svijeta ne daju odvojiti od svojih naroda. Tribunala u Hagu: među posmrtnim ostacima bivšeg srpskog Vožde koji su 2006. uručeni njegovoj obitelji, nije bilo Miloševićevog mozga.

Mozak su zadržali holandski ljekari-patolozi da bi natenane forenzične tehnike rastabirili što se u tom “organu” dogodilo prije nego što je Milošević preselio među pokojnike. “Milošević sahranjen bez mozga”, samo je jedan od najjednostavnijih doskočica u vrtlogu satiričko-humorističkih referiranja na Slobinu “masu” na društvenim mežama, nepatriotskim medijima, usmeno-pismenoj predaji. 

U isto vrijeme je prucurio video snimak (trailer) najnovijeg filma hrvatskog hitmejkera Vinka Brešana i svestranog genija Mate Matišića naslovljenog kao “Koja je ovo država”. Nekoliko muškaraca obučenih u nacionalne dresove hrvatske nogomente reprezentacije kradu s zagrebačkog groblja Mirogoj lijes Franje Tuđmana. To je sve što se zna o filmu koji bi Brešanu mogao donijeti uspjeh kakav su imali njegovi prethodni uratci, “Kako je počeo rat na mom otoku”, “Maršal” i “Svećenikova djeca”.

Najpoznatiji i međunarodno vrlo uspješni bosanskohercegovački strip-crtač Filip Andronik u Sarajevu je, nekako istovremeno, gostujući na Kantonalnoj televiziji prezentirao svoju karikaturu na kojoj se navodno ismijava sa “Alijom sa Kovača”. Stranka demokratske akcije nadigla je ogromnu frku i paniku jer je u Andronikovom crtežu razaznala napad na osnivača te stranke Aliju Izetbegovića kao i sve šehide sa groblja Kovači. Kako stoji u saopćenju stranke, ona “nikome ne ograničava slobodu izražavanja, ali nikome nećemo dozvoliti da tu svetinju vrijeđa”, te da se i njen osnivač za života “borio za pravo na slobodu izražavanja i slobodu medija”.

Je li “Alija sa Kovača” iz psovke u Andronikovoj karikaturi, ili nije, baš rahmetli Alija Izetbegović, ne znamo. Poznato je, međutim, da je osnivač SDA bio svojevremeno glavni junak jednog promidžbeno-edukativnog stripa, “Naš dedo Alija”. Riječ je bilo o do tada (pa možda ni otada) neviđenom propagandističkom trashu, žanrovski smještenom između dječije slikovnice i Ilmihala, koja se prodavala širom BiH, čak i besplatno dijelila poslušnijoj i “uče(v)nijoj” djeci. Nikad se niko iz vrha SDA, pa ni familije Izetbegović, nije (kritički) odredio prema toj blasfemičnoj, šund brljotini uvredljive forme i toksično-retardiranog sadržaja. Nikome nije palo na pamet da se “spontano” širenje i raspirivanje kulta ličnosti ovakvim i sličnim nogotvorinama i vjersko-prosvjetnom pornografijom može pretvoriti u svoju suprotnost.

Ne znam da li je tačno, ali pričalo se u ozbiljnim umjetničkim kuloarima da je Bakir Izetbegović nakon filma “Gori vatra” vatreno zamjerio redatelju Pjeru Žalici zbog toga što se na zidu kancelarije provincijskog, korumpiranog općinskog načelnika nalazi fotografija Alije Izetbegovića. To bi trebao, odnosno to je trebao “urbi et orbi” rastelaliti Žalica, lično i personalno, e da bi tada, na početku ovog podmuklog projekta (prije 15-ak godina) alarmirao javnost na opasnu tendenciju stvaranja kulta ličnosti po cijenu gušenja stvaralačkih sloboda. Uostalom, još nije utvrđeno ni na kojega je Aliju tačno mislio Dino Merlin u svojoj kultnoj i domoljubnoj ratnoj Ilahiji. Prije podne je Dino tvrdio na jednog, a poslije podne na drugog, kako, uostalom, i nalaže potreba i imperativ da sa Alijinog ( misaonog) puta ne skrenemo.   

ČETIRI GODINE NAKON SMRTI JOSIPA BROZA, daleke 1984. Odbor za zaštitu njegovog imena i djela je isposlovao Zakon o zaštiti imena i djela Josipa Broza Tita. Broj političkih zatvorenika, zahvaljujući ovom Zakonu doživio je nagli “procvat” u narednih nekoliko godina. Preko 90 posto političkih zatvorenika u 80-im godinama ležalo je u zatvorima po osnovi fatalnog Člana 133. Krivičnog zakonika koji je sankcionirao verbalne delikte, uglavnom one na račun pokojnog Maršala. Svaka represija, zabrana i ograničavanje sloboda ima kontraefekat, poput opruge: što više pritišćeš, više skače.

Komunistička nomenklatura nakon smrti Josipa Broza nije imala niti jedan vlastiti adut i argument za ostanak na vlasti osim zakonskog sakraliziranja njegovih tekovina i zaštite njegova djela. Kako je to na kraju završilo, dobro znamo i osjećamo. Kratkovidno je gajiti i tetošiti kult ličnosti nauštrb kulta javnosti, slobode svake vrste, pa i umjetničke. A, po pravilu se i ne isplati. 

U vrijeme donošenja Zakona o zaštiti lika i djela Najvećeg Sina desio se težak skandal na koncertu “Zabranjenog pušenja” (u Rijeci) kada je kvar na pojačalu pjevač te grupe prokomentirao riječima “Crk’o nam ‘Marshal'”. Golema se frka, medijska, politička, akademska… nadigla, sarajevski rock sastav je jedno vrijeme bio na ledu, njegovi članovi su privođeni  u policiju, ploče su im se prodavale ispod tezge, nisu mogli javno nastupati, ali se nakon nekog, relativno kratkog vremena i režim smilovao i uvidio da je represivni aparat koji je aktiviran bio kontaproduktivan i besmislen. “Pušenje” je nastavila tamo gdje je stalo. Rezultat? Na njihovom narednom albumu nalazila se najbolja pjesma o Najvećem Sinu napisana nakon njegovog preseljenja u Kuću cvijeć,. “Nedjelja kad je otiš’o Hase”.   

KANTONALNU TELEVIZIJU SARAJEVO ne gledam, niti imam namjeru, pa ne znam šta je tačno u nastupu, audio i video, Filipa Andronika razbjesnilo Stranku demokratske akcije. Mogu govoriti šta me je razbjesnilo na TVSA zbog čega taj javni servis zaobilazim. Nedavno sam u potrazi za vijestima nabasao na minutu-dvije turske serije “Alija” koju emitira ta stranačka dalekovidnica. U toj epizodi “obrađivani” su događaji od Drugog maja 1992., hapšenje Alije Izetbegovića, rušenje i odbrana  Sarajeva. U jednom trenutku Alija Izetbegović telefonom iz kasarne JNA u Lukavici zove Ejupa Ganića i nešto dramatično na turskom čavrljaju.

Turski autori su, dakle, drsko i revizonistički, izbacili Stjepana Kljuića koji je, naočigled miliona ljudi, bio glavni i prvi Izetbegovićev sugovornik u napadnutoj zgradi Predsjedništva BIH. Kljuić je, baš kao i Izetbegović, bio kolektivni šef države i njegovo cenzurisanje i brisanje iz istorijskih, pa i kvaziumjetničkih tretiranja tog događaja j napad na tadašnji državni vrh, dakle, rečeno SDA-ovim patetičnim jezikom, na “državnu svetinju”. Ali, nekom i u Sarajevu i u Istanbulu, a znamo i kome i zašto i za čije(g) babe zdravlje, to se ne čini tako: u njihovoj interpretaciji naše povijesti puna istina glasi da su BiH odbranili Alija Izetbegović, njegova djeca i zetovi, uz nesebičnu pomoć Allaha i male zasluge Ejupa Ganića ! Teško se, ma koliko se uporno na tome radilo, u povijest ulazi uz pomoć trećerazrednih (ili što bi Viktor Ivančić rekao “tračerazrednih”) turskih safunica.

Pogotovo se ulaznica za besmrtnost ne stiče pretencioznim, ideološki futrovanim knjižurinama, koje ispisuju bivši oficiri JNA, KOS-ovci i MOS-ovci Fikret Muslimović i Selmo Cikotić, koje familija Izetbegović u svom kabinetu prenosi s koljena na koljeno. 

Zbog incidenta sa Andronikovom karikaturom, saznadoh, ostavku je podnio direktor informativno-političkog programa TVSA Mirsad Sinanović. Drugačije ne bih ni saznao gdje se uhljebio taj nekadašnji novinar “Ljiljana”, o kojem nisam čuo ništa još od vremena kada su ga po Sarajevu ganjali nesretnici kojima je Sinanović nosio novac od rodbine iz inostranstva i nikada im ga nije podijelio. Idealan je Sinanović bošnjački kadar; takve je Alija Izetbegović svijećom tražio: “Nepoštene, a sposobne”.  

IAKO SU SE SVI KOJI SU USTALI PROTIV FILIPA ANDRONIKA i njegove “provokacije” trudili da pokažu da im ni na kraj pameti nije gušiti stvaralačke i medijske slobode, vrlo je moguće da to baš i nije (cijela) istina. U čemu je, zapravo, suštinski problem bošnjačke političke i medijske elite sa Andronikom i njegovim “umjetničkim krugom”? Najpouzdaniji odgovor nudi portal SAFF, ovaploćenje sprege duboke bošnjačke politike povezane, obavještajno i financijski, sa još dubljim državama u prijateljskom islamskom dunjaluku. SAFF svom tradicionalno neukom i loše informiranom čitateljstvu, džematile objašnjava “Ko je Filp Andronik i sa kojim je političko-obavještajnim strukturama u vezi”?

Nepotpisani autor kojem ne manjka didaktičko-prosvjetne ambicije, baš kao ni obavještajno-špijunskih informacija, razotkriva cijelu jednu imaginarnu, do sada nepoznatu, mrežu stranih obavještajnih i financijskih centara i njihovih domaćih ispostava koji stoje iza ove umjetničke subverzije usmjerene “protiv Bosne i Bošnjaka”. Nije Filip Andronik sam, niti jedini propagira problematične stavove i neprihvatljive vrijednosti o sušinskim temama (a takve suštinske teme prema SAFF-u su Alija Izetbegović i bosanski jezik, baš tim redosljedom.) Tu je još, otkriva nam pokriveni autor, i Magacin Kabare u okviru kojeg je dat prostor karikaturisti Androniku.

“Ostaje utisak da su uglavnom mladi i djeca u fokusu djelovanja Andronika i Magacina Kabare. Tako je Andronik vodio ‘radionice kreativnosti i mašte’ sa djecom nižih uzrasta, tj. polaznika osvnovnih škola”, otkriva nepotpisani autor u SAFF-u koji, očito strip-crtača i njegove jatake već duže vrijeme opservira u svakom segmentu: idejnom, umjetničkom, financijskom, edukativnom. “Zahvaljujući tom i takvom obavještajno-šijunskom radu utvrđeno je da postoji niz zanimljivih veza i financijskih izvora povezanih sa djelovanjem ‘Magacina Kabare’ i njihovog eksponenta Filipa Andronika”. 

Kao financijer tih “aktivnosti” pominje se “HDZ-ova federalna ministrica Zora Dujmović”, što nije slučajno, jer je djelatnost Filipa Andronika “potpuno u skladu sa ideologijom HDZ-a o civilizacijskoj superiornosti Zagreba u odnosu na Bosnu i Hercegovinu”. Ali, nije, najcrnji oblik neprijateljskog djelovanja, po mišljenju SAFF-a to što tu “grupu” financira neprijateljsko Ministarstvo kulture Federacije. “Još problematičniji je aspekt financiranja projakata Magacina Kabare od strane Međunarodnog republikanskog insituta (IRI) u Sarajevu”.

No, čak ni to nije najgore, mada jeste prilično jezivo: najužasnije je što je “riječ o fondaciji koja raspolaže američkim novcem na čijem je čelu Borislav Spasojević, bivši politički aktivista iz Srbije”. Taj Spsojević je, prema otkrićima SAFF-ovog paraobavještajnog aparata, nekad bio portparol Općine Gornji Milanovac i to u vrijeme kada su tom srbijanskom varoši vladale stranke Vojislava Koštunice i Ivice Dačića.

I, konačno, da vidimo šta je cilj tih brojnih neprijatelja, svih tih Zora Dujmovićki, američkih instituta i portparola srbijanskih varoši, koji koriste Andronika i Magacin Kabare za realizaciju podmuklog projkta “napredak i pomirenje”. Cilj je, prema tvrdnjama SAFF-ovog istraživača, da “BiH patrioti priznaju da nije bilo agresije i genocida” te “da se Bosnom i Hercegovinom treba upravljati izvana”.

Zanimljivo, autoru u SAFF-u je promakla još jedna podmukla podvala, kukavičije jaje podmenuto bošnjačkom narodu i BiH izrečena istog dana sa istim ciljem. “Naš sistem ne može da funkcioniše bez međunarodne zajednice”, rekao je, oslanjajući se na neprijateljsku propagandu stranih plaćenika Magacin Kabarea i Filipa Andronika, član Predsjedništva BiH Šefik Džaferović nakon sastanka sa predstavnicima (republikanske!) američke administracije u Sarajevu. 

OPSKURNI I OPASNI OBAVJEŠTAJNO-DENUNCIJANTSKI pamflet-potjernica iz SAFF-a uznemirujući je, jer nedvosmisleno, strogim sadržajem i ideološko-politikantskim porukama svjedoči da negdje duboko u bošnjačkoj stranačkoj, vjerskoj, državnoj eliti postoje paraobavještajne strukture koje prilježno i sistematski dokumentiraju, arhiviraju, “sumnjive aktivnosti” neprijatelja “sistema”, nesimpatizera Alije Izetbegovića i neprijatelja bosanskog jezika. One su, te paralelne, podzemne obavještajne struje , a ne Filip Andronik i umjetnički krug kojem pripada, debelo i čvrsto oslonjenje na inozemne obavještajne i vojne centre, intenzivno prisutne i vješto umrežene u Bosni i Hercegovini i svih njenim slojevima društva, države, vjerskih institucija, medija.

Nepoznato je ko u posljednje vrijeme financijski održava SAFF na životu, ali istovremeno nema sumnje da obavještajni rad i ideološki dril za njih i dalje obavlja ona ista struktura iza koje su u posljednjih dvadeset godina ostali leševi političkih protivnika (Jozo Leutar), “izdajnika” (Nedžad Ugljen), iranski kampovi na Pogorelici i arapski širom srednje Bosne. Zato strah darovitog  arikaturiste Filipa Andronika nakon gnusnih prijetnji koje su mu upućene posljednjih dana nije iracionalan, niti je bez realnog osnova.

Naprotiv, ta struktura je opasna i nemilosrdna. Kao što i reakcije najšire javnosti, kojoj je stalo do slobodnog i demokratskog društva, moraju biti glasnije, oštrije, beskompromisnije, konkretnije. O životu i smrti se ovdje radi: ne Izetbegovićevoj, nego svih nas.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *