NE ŽIVIŠ TU DRUŽE SAMO DA BI ŽIVIO

Tekst i foto: Nadina Pleh

Ne živiš tu druže samo da bi živio, ali vidiš, isto tako i ne tražiš ovdje životu smisao. Ne budiš se samo da bi prodisao dan novi što se pod krilom njegovim na pristima svije, nježno i polahko da ga kojim slučajem ne probudi. Zato ti i kažem, nemoj ni ti da ga budiš!

Nemoj da mu rastjeraš prvi sanak na umornim kapcima, kada se kao malo dijete svije u krilo svoga neba, i kada ga tako nemoćnog i čednog u sumrak rani njegov šapat, tiho, najtiše, podsjeti da je heroj. Ne budi ga ni kada se u snu trzne, ima njega ko utješiti. Utješit će ga njegov most, njegov hrabri čuvar.

Pusti ga druže, neka spava. Pusti da ga boje zalaska uspavaju i mjesec probdije nad njim cijelu noć. Pusti da mu zvijezde sjajne budu uspavanka i da otjeraju sve strahove sakrivene ispod svijeće života, koja leluja na vjetru i vodi svoj ples. Neće se ona tako brzo ugasiti, plamtit će svijeća za ovog heroja, upamti to…

Pitaš se kada će ga i ko probuditi? E, to je najmanji problem druže. Probudit će ga najnježniji dodiri njegovih talasa. Probudit će ga njegova ljepotica, zbog koje on danas ovdje gordo stoji i postoji i zbog kojeg postoji i ona. Probudit će ga njegova Drina i pričati mu žuborom cijeli dan o ljubavi, sve dok ih sunce ljubomorno ponovo ne prevari i na prevaru ne otpjeva svoju uspavanku. I ti bi da ga budiš?