SMRT NJENOG HARISA MAJCI MIRSADI NIŠTA NE MOŽE NADOKNADITI

Nikakva presuda ne može odnijeti moj bol, kaže Mirsada Čaušević, majka koja je u aprilu 1994. godine, tokom velike srpske ofanzive na Goražde, ostala bez djeteta. Dio nje otkinut je gelerima jedne rakete, ispaljene tokom Mladićeve i Karadžićeve operacije „Zvijezda“, koja je u naselju Luka usmrtila troje djece. Haris je imao osam i po godina, Ermin Ušanović 8, a Eldin Raščić 9.

– Najviše bih voljela da se može desiti čudo, da neko kaže da naša djeca ustanu, a mi stariji da idemo, da mladi žive. Možda bih se malo utješila kad bi mu narod sudio. Mene ništa ne može zadovoljiti, ali voljela bih da su zadovoljne one majke koje su otišle u Hag, da ne budu razočarane – kaže Mirsada.

Presudu Karadžiću pratila je pod djejstvom lijekova. Želi da se o zlu ne ćuti, da djeca znaju šta se dešavalo od 92. do 95. ali slika krvnika čija je politika ubila njeno, te ubila ili ranila još 548 goraždanske djece. Spisak sa imenima ubijene mladosti, u gradu koji je rat proveo u okruženju, nije konačan ni 21 godinu poslije.

Sa suprugom Bektom i dvoje djece rat je dočekala u naselju Luka. Preživjela granate, snajpere, mrak, glad …

– Vjeruj, naveče kad se okupimo i kad vidim da niko nije poginuo, bila sam sita, a glad uopšte nisam osjetila. Znala sam ujutro kad ustanem, krijem djecu pa izvirim, mogla sam lopatom metke kupiti koliko ih je ispaljivano na nas – sjeća se Mirsada dana prije kobne granate.

Bio je četvrtak, oko 12.15. sati, pamti svaki tren jer ne želi, ne može da zaboravi.

– Djeca su izašla na sokak, a meni je došla voda i ostala sam prati veš. Haris je ušao u kuću, a onda ga je drug ponovo dozvao da se igraju. Uvijek sam ga toplije oblačila sve razmišljajući da će se negdje bježati. Skinuo je prsluk, jer mu je bilo toplo. Danas razmišljam, da je imao taj prsluk na sebi, možda bi taj geler zadržao. Čula sam detonaciju ali ne i kad je ispalilo. Selma je zapomagala, mama pogide braco – priča Mirsada. Preskočila je stepenište, pojurila prema mjestu gdje je pao projektil, usput ne primjećujući ranjenu djecu koja su trčala ka Ratnoj bolnici. Nisu joj dali da ga vidi, probila se, na svojim rukama Harisa nosila oko 200 metara, a onda je klonula. Od bola, umora, šoka. Osjetila je kada je izdahnuo. Njegovo tijelo preuzeo je vojnik koji je Harisa odnio u bolnicu. Bilo je kasno, jer povrede su bile teške.

1995. rođena je Arisa, Mirsadino treće dijete koje, naravno, ima svoje mjesto u njenom srcu, ali gubitak ništa ne može nadoknaditi.

– Otkako je moj Haris poginuo, ničim nisam zadovoljna. Moj život je nekako … Ako se radujem sjetim se da je on ubijen, ako nešto fino jedem, on mi pred očima. Kad mi se nešto loše desi pomislim, da je on živ možda bi mi bilo bolje – kaže Mirsada Čaušević.

Izvor – Avaz