SUSRET DVA “ZRAČNA ASA” U GORAŽDU

Hits: 2552

Ibrahim Svraka i Kemal Batlak upoznali su se početkom sedamdesetih godina kada su bili pitomci zrakoplovne Vojne akademije u Zadru.

„Piloti su, što se tiče prijateljstva poseban tip ljudi, posebno vezani jedni za druge i to ostaje za cijeli život“, povrđuju nam dva vrsna  pilota vazduhoplovstva bivše Jugoslavije koja su se srela u Goraždu nakon gotovo pola stoljeća.

U Domu za stara i iznemogla lica Ibrahim Svraka iz Strgačine (Rudo) pronašao je Kemala Batlaka iz Blagaja. Upoznali su se početkom sedamdesetih godina kada su bili pitomci zrakoplovne Vojne akademije u Zadru. Kemal je bio 24 a Ibrahim 25 klasa.

Po okončanju školovanja odlukom vrhovnog komandanta Tita Kemal je prebačen u transportnu a Ibrahim u borbenu avijaciju. Od tada se više nisu vidjeli, ali sudbina je htjela da se ipak ponovno sretnu.

„U dugoj letačkoj karijeri naši putevi su se vjerovatno ukrštali negdje, visoko na nebu, ali je do susreta došlo na ovom neočekivanom mjestu, nakon 43 godine.  Kada sam čuo da u Domu, ovdje u Goraždu ima neki pilot, pa još mojih godina, morao sam doći da ga vidim. To je moj Kemo, kao da sam sreo najrođenijeg brata,  iako nam je od dvadesetogodišnjih mladića, isto ostalo samo ime i prezime. Sve ostalo se promijenilo kao posljedica burnog života, zbog kojeg prosječni život pilota traje samo 62 godine“, pojašnjava Ibrahim, sretan što je nakon toliko vremena sreo starog prijatelja.

Emotivan susret je bio i za Kemala čije je lice bilo ozareno, uprkos vidno narušenom zdravlju.

Ljubav prema avijaciji

Danas su obojica piloti u penziji, a iza njih je burna, uzbudljiva i uspješna letačka karijera jer  postigli su sve što se moglo, u vazduhoplovstvu nekadašnje države. Ljubav prema avijaciji kod Kemala se javila kada je još kao dječak sa prozora Doma za nezbrinutu djecu u Mostaru, gledao jedrilice, dok Ibrahim nije ni sanjao da će nekad postati pilot.

 „Brat mi je jednog dana donio konkurs i pitao me da li me zanima. Nisam ni pomišljao da budem pilot, ali sam počeo gledati one tragove aviona na nebu. Zanimalo me, ali nisam vjerovao da je moguće da ja iz seoske škole, čiji je otac hodža, dosegnem da budem pilot. Počeo sam čitati o tome šta je stvarno potrebno da bi neko postao pilot“, priča Ibrahim.

Za Kemala, ništa nije bilo nemoguće. Iako je bio ljevak, što je za pilote nepojmljivo, vozio je i ukrštenih ruku, a upornošću je naučio upravljati desnom te nakon jedriličarstva u Mostaru i Rajlovcu, završio na akademiji u Zadru. Izrastao je u vrsnog pilota transportne i civilne avijacije, svjetskih razmjera, a karijeru je završio na skoro najvećem putničkom avionu „Boing“

„ Iz Zagreba gdje je bila baza za transportnu avijaciju otišao sam na Boing 737, a kada bi sletio u Istanbul, čulo se za to isto kao kad se Sušić pojavi u Francuskoj – smije se Kemal i dodaje kako je iz Istanbula otišao u Ameriku, u Denver (Kolorado) i imao pet letačkih dozvola.

Ibrahim Svraka je završio vazduhoplovnu vojnu akademiju sa prosjekom 9, 44 kao prvi u rangu i jedini odličan u svojoj klasi,  za koju je konkurisalo preko 8000 kandidata iz svih republika bivše SFRJ.  Od ukupno 36 ocjena, 19 su bile devetke, ostalo desetke. Stavljen je na listu za brzo napredovanje koga treba razvijati za najveće komandne dužnosti.

„ Odličan uspjeh i počasno zvanje Titovog pitomca, kao prvog u rangu, posvetio sam svom babu, kao dar za njegov 73 rođendan. Ponosno je stajao moj rahmetli babo pored imena njegovog sina, ispisanog zlatnim slovima na ulazu u zgradu Vazduhoplovne vojne akademije, zajedno sa imenima ostalih prvih u rangu iz prethodnih klasa od formiranja akademije. „Sad da umrem, ne bi mi bilo žao“ bile su jedine riječi koje je uspio izgovoriti u tom trenutku, i to je nešto što pamtim cijeli život“, govori sa suzana u očima Ibrahim o kojem je pisala i štampa bivše države.

 List ratnog vazduhoplovstva pisao je i o njegovom podvigu kada je poletio zbog druga kojem je na avionu otkazao instrument.

„I gorivo mu je bilo na izmaku i jedino riješenje je bilo da se pilot spasi iskakanjem iz aviona ili da drugi avion ode do njega, pronađe ga i dovede na aerodrom, prije nego što se potroši gorivo. Kada su me pitali da li sam spreman na to, pristao sam. Bio je to hrabar potez jer smo se morali naći u oblacima na 8000 metara visine i tri metra od njega. Kroz oblake sam ga vodio. Uspjeli smo i samo što je sletio, nestalo je goriva. Novine su tada pisale „Ibro spasio Milana“, „Čekaj me na nebu“ i slično“ – prisjeća se Ibrahim

 „ Karijera pilota je jako uzbudljiva, jer divno je letjeti i još za to primati platu, a to zvanje nam je omogućavalo i da uživamo na zemlji. Mnogo je toga bilo. Sjećam se kada smo kao prvi u rangu svih akademija tadašnje JNA, nas osam ukupno, nagradno krstarili na Titovom brodu „Galeb“ po Sredozemlju. U Istanbulu se probamo zabaviti i tražimo taxi prijevoz . Šofer odbija da nas vozi jer kaže „ne vozi komuniste iz Jugoslavije“. Mi ga probamo slagati, ali ne vrijedi. Ja se sjetim Fatihe i proučim mu je u dahu, a on nas onda sve izljubi i besplatno nas odveze na najljepše mjesto za provod u Istanbulu, uz trbušne plesačice“, priča uz smijeh Ibrahim prisjećajući se sa Kemalom još niz zgoda i nezgoda, u zraku i na kopnu, ali i rizičnih situacija.

Impresivne karijere

„ Pamtim prvo učešće na vježbi, u Kninu 1976. Godine. Trebalo je locirati kopnenu diviziju. Ja opterećen uspjehom prvog u rangu, moram pronaći diviziju, ali nje nigdje. U povratku na aerodrom, sa 500 metara visine uočim vojničku odjeću na obroncima šume. Preletim iznad i ugledam cijelu diviziju maskiranu u šumi. Pošto je najbolji snimak sa visine od 126 metara, povučem avion u prevrtanje za brzo snižavanje, ne gledajući trenutnu visinu, a za takvo snižavanje potrebno je minimalno 600 metara. Kada je zemlja počela da raste, shvatio sam da sam napravio kobnu grešku. Povukao sam avion svom snagom i, zbog opterećenja, prvo izgubio vid i skoro izgubio svijest. Došao sam sebi tek u položaju u penjanju. Često sam mislio kako su vojnici tada mislili kako JNA ima strašo dobre pilote jer sam im i kape sa glava poskidao, a ustvari ja sam se tada borio za život. Vratio sam se na aerodrom neobavljenog zadatka i shvatio kako je potrebno da se od umišljenog nebeskog asa, spustim na zemlju, dok sam živ i dok nije kasno“, sjeća se.

Impresivna je bila Ibrahimova karijera. Sa 32 godine postavljen je na mjesto komandanta avijacijske eskadrile koja broji 12 aviona, i više od 100 oficira i vojnika. Godinu godine poslan je na postdiplomsko školovanje u Beograd u Generalštabnu Akademiju koju takođe završava odličnim uspjehom, kao prvi u rangu. Nakon toga, 1988. godine ponuđeno mu je mjesto profesora taktike avijacije na istoj akademiji, na kojoj ga zatiče rat u BIH. Za vrijeme rata oduzima mu se letačko zvanje pilota, uskraćuju prava iz radnog odnosa i vode montirani sudski procesi.

„Rat me je zatekao na mjestu profesora taktike avijacije na Generalštabnoj akademiji. Bili su to teški trenuci, kada su se trebale donijeti najvažnije odluke od kojih je zavisio moj i život moje porodice. Jedno jutro u aprilu 1992. godine, neposredno nakon referenduma o nezavisnosti BIH, sa časa gdje sam vršio predavanje, pozvao me je načelnik akademije i usmeno mi naredio da se za sat vremena spremim i priključim grupi oficira rodom iz BIH, koji idu u prekomandu, u sarajevsku armijsku oblast, po naređenju vrhovne komande. Tada je naime stav VK bio da se za BIH trebaju boriti prije svih, oficiri koji su rodom iz BIH, Srbi i nesrbi, da je tobože brane,  kako bi se prikrilo direktno miješanje Srbije u ratna dejstva u BIH. Brzo sam razmišljao u tom trenutku jer shvatio sam da je to klopka iz koje nema povratka. Odlučio sam da budem drzak i odbijem naređenje. General je zatražio da to napišem ali ja sam rekao „za usmeno naređenje, usmeno odbijam, a za pisano ću se pismeno i izjasniti“. Računao sam da će moj načelnik akademije po svaku cijenu izbjegavati pisani trag o jednom takvom naređenju, i da mi ga neće smjeti napisati. Tako je i bilo, grupa je otputovala a ja sam postao predmet obrade oficira bezbjednosti i proglašen kao opasan kadar za tadašnju vojsku. Smjenjivali su se nada mnom od potporučnika do pukovnika. Oduzeli su mi letačko zvanje i samim tim umanjili platu za 50 posto. Izbacili su me iz nastavnog plana i programa kao profesora, montirali optužnicu i poslali na vojni sud. Kada me je vojni sud oslobodio zbog nedostatka dokaza, ocijenili su me negativnom službenom ocjenom, poslije koje po sili zakona moram napustiti radno mjesto. Ko zna šta bi bilo da moj drugopretpostavljeni starješina, jedan častan oficir iz Pljevalja, Radoš Čolović, koji je trebao potvrditi negativnu ocjenu, nije to htio učiniti iz ponosa. Zaključio mi je vrlodobru ocjenu. To ga je koštalo njegovog radnog mjesta i na brzinu je penzionisan. Nedugo za njim i ja sam stekao uslove za prijevremenu penziju i prvog dana po sticanju uslova podnio zahtjev, tako da sam penzionisan u 44. godini života. Nedavno sam u Slobodnoj Bosni, povodom skorašnje nesreće helikoptera Srbije, u kojem je stradao pilot Meho Omerović prilikom spašavanja bebe, pročitao da ima još pilota Bošnjaka, koji lete po srpskom nebu i na prvom mjestu našao sam svoje ime i prezime“, kaže Ibrahim.

Dodaje kako mu je žao što danas u BIH nema aviona jer imaju samo piloti helikoptera. Pojašnjava da pilot mora biti posebno zdrava osoba iz razloga da bi organizam što kasnije došao do limita koje će mu avion nametnuti tokom leta, mora preživjeti što više vremena, u slučaju nedostatka kiseonika, da mu se oči brzo priviknu na promjenu svjetlosti te da ne smije imati pokvaren zub ni začepljene sinusne kanale, što može dovesti do nagle smrti,  ukoliko metak probije kabinu na visini iznad 3000 metara i slično.

„Pilot mora biti natprosječno inteligentan ali ne genije, jer genije razmišlja razumno i nije sklon rizicima. Jedan letački doktor koji je zbog posla morao u vazduh sa pilotom je rekao da to nije za pametne ljude. Ima nešto u toj izjavi. Ne može imati dvije lijeve ruke ili noge, odnosno ne može biti šeprtlja jer se za upravljanje avionom, osim glave koriste obje ruke i obje noge – sa precizno određenim ulogama. Ne smije biti sklon lažnim osjećajima koji pilotu ne dozvoljavaju let u oblacima i let noću  i mora imati sposobnost da u kritičnim situacijama sačuva hladnokrvnost, jer pilot ne smije biti podložan panici“, zaključio je Ibrahim.

Izvor: Al Jazeera

 

%d bloggers like this: