ZNATE LI PRIČU O ROSI LAZAREVIĆ, UČITELJICI IZ ŽEPE?

Hits: 4210

Priča o Rosi Lazarević, mjesnoj učiteljici koja je Žepu voljela onom ljubavlju za koju je teško pronaći odgovarajuću riječ.

Piše: Edina Kamenica

Taj dan kada sam prvi put otišla u Žepu nikad neću zaboraviti. Trebalo je da bude  otkrivena spomen-ploča ubijenim pripadnicima Armije BiH, a da bi se došlo do Slapa, gdje se događala manifestacija, valjalo je sjesti u čamac, pa se voziti desetak minuta.

Obavilo se sve kako već ide, izgovorene su prigodne riječi, bilo je i šutnje, a meni sve vrijeme nije bilo lako skrenuti pogled s visokih uzvišenja iznad Žepe s šumom koja samo što nas nije bila obgrlila i povukla u svoje modrine, ali i sa mirne vode Drinskog jezera čiji su zlaćasto-smaragdni odsjaji upadali u oko, ispunjavali cijeli vidik.

U povratku, kada smo se opet počeli ukrcavati u čamce, čekala sam onaj posljednji, da što duže posmatram najljepše predjele koje sam dotad vidjela. U kolima do Sarajeva imala sam zatvorene oči, kao da sam namjerno htjela da ništa uz put ne gledam, da Žepa ostane što duže u meni, da je nosim onako zelenu, čistu i bistru, još dugo i dugo. Tada nisam ništa znala o učiteljici Rosi Lazarević, ali kada sam nedavno za Oslobođenje razgovarala sa rukovodiocem Ureda za hadž IZBiH Nezimom Halilovićem Muderisom, i kada mi je ispričao o njoj, prvo što mi je palo na pamet, još dok je Muderis govorio, bila je slika obale u Žepi sa koje nisam htjela otići, i sa koje, kad god se spomene Žepa, kao da nisam još ni otišla.

Isto tako je bilo, kazivao mi je Halilović, prije pedesetak godina kada je Rosa Lazarević, učiteljica u mjesnoj školi, (a koja je imala nekoliko stotina učenika, danas ima toliko da ih se na prste jedne ruke mogu izbrojati), nakon što su je školske vlasti htjele poslati nekamo iz Žepe, došla na tu istu obalu, sjela pored vode, i sjedila, sjedila, sjedila, cijeli dan,  pala je i noć, a Rosa je nastavila sjediti. Oni koji su u zoru tuda prošli vidjeli su je nepomičnu, s pogledom u koji su ulijetale kapljice jezera. Najednom je naglo ustala i odlučnim korakom, kako je i inače išla, uputila se direktoru.

“Ja iz Žepe ne idem živa, mrtvu me možete odnijeti gdje god hoćete”, rekla je Rosa, i, tamo ovamo, ovamo tamo, direktor se latio telefona, opštinar s kojim je razgovarao zvao je nekoga u Sarajevo, ko će sada znati kakve su sve rasprave vođene, ali na kraju su svi slegnuli ramenima: Neka ostane!

I da je odlučeno drugačije, Rosa bi sigurno ostala pri onome što je rekla. Ova neobična žena iz Žepe nikuda nije odlazila od onog dana kada je iz Banjaluke prvi put u nju kročila. Niko nije znao ništa o njenom ranijem životu, šaputalo se o propalom braku pa i o dvoje djece, ali šta je stvarno bila istina to je znala samo stroga učiteljica.

Kod Rose sve drugačije

No, dok mi je je Muderis o njoj govorio, preda mnom nije sjedio odrastao čovjek, već dječačić iz prvog osnovne, kojeg je eto, zapalo da ga uči baš Rosa, iako to njemu nije bilo nimalo drago. Jer,ostala djeca su mogla i igrati se u školi, ni zadaće im nisu bile teške, a kod Rose je sve bilo drugačije.

“Čim bi zvono najavilo odmor, svi bismo stali u red, pa bismo išli pravo na česmu, da peremo ruke, niko prije nije ni smio taknuti užinu, a, nakon što bi se nastava završila, morali smo, opet u redu, kao da smo mala vojska, peti se brdašcem prema svojim selima. Rosa bi stajala pored zgrade škole i ne bi nas puštala iz vida sve dok ne bismo zamakli, a sutradan bi ružila one koji su istrčavali iz kolone”, prisjećao se Halilović, napominjući da se kod nje učilo najtemeljitije, najobimnije, što djeca, naravno, ne vole.

Ah, mamili su žepski proplanci i šumarci, ali kako se pridružiti vršnjacima u igri kad je Rosa opet “zadala sto zadataka”.

Jedne prilike, djeca su dobila šansu da, ako žele, odaberu drugu učiteljicu, a Nezim je visoko digao ruku, da i on pređe u susjedno odjeljenje. No, za to su odobrenje trebali dati i roditelji. Rosa je pozvala njegovog oca u školu.

“A otac, kada mu je rečeno zbog čega je tu, pred cijelim razredom se okrenuo učiteljici i zagrmio, “nigdje on ne ide, moje je meso, tvoja kost”. A to je, smije se Halilović, “značilo samo to da je Rosa sada imala odobrenje da me može mlatiti koliko je htjela ako ne budem dobar. I, šta ću, morao sam ostati, a, tek kasnije sam shvatio da sam, zahvaljujući razumu moga oca, bio privilegovan da me uči žena čiji učenici su bili najbolji u srednjoj, na fakultetima. Gdje god bismo došli, čim bi čuli da smo iz Žepe, bilo bi nam rečeno: a,mora da si ti bio Rosin učenik, oni su posebni”, pričao mi je Halilović, napominjući da bi i njega učiteljica ponekad slala da sam sebi odabere prut, kojim će ga išibati zbog nekog nestašluka.

“Naravno, ja bih odlomio onaj najmanji, a Rosa bi me ponovo poslala po ‘pravi’, i još više kaznila”, kazuje, iznova uz smijeh, Halilović, od kojeg saznajemo da je Rosa Lazarević bila jednostavna, skromna žena. U njenoj sobici iznad ambulante,vidio je to i Nezim svojim očima, bilo je samo ono najnužnije za život. Rosino carstvo je bila mirisna učionica, u koju su djeca donosila cvijeće sa žepskih livada. Gotovo uvijek je bila u istoj suknji, koju bi preko noći oprala, stavila ispod dušeka jer nije imala ni peglu.

Razglednica iz Kaira

“Još kao da vidim tu njenu suknju, s karakterističnim šarama, u kojoj je ona ulazila i u kuće Žepljana, nikad praznih ruku. Ona nije htjela uzeti nikakav poklon, pa ni litar mlijeka, a dolazila bi svima noseći kafu i nešto slatka, da se, eto, počasti na njen račun. Nijedno vjenčanje, nijedno rođenje, ništa što se dešavalo u Žepi ne bi prošlo bez nje. Bila bi i u džamiji za 27. noć Ramazana: znalo se, sjedne na klupicu pored vrata… Mi, djeca, rasli smo, odlazili dalje na školovanje, i obavezno bismo joj se javljali. Od svuda bih joj slao razglednice, a, još pamtim, kada bih pisao poruku, vrlo sam pazio na svoj rukopis, trudeći se da mi bude onako lijep kao što je bio njen. Pisao sam joj i sa studija iz Kaira, a učiteljica bi, kazivala mi je majka, trčeći dolazila kod njih i pokazivala im šta sam joj poslao. Nosila bi tu razglednicu i u školu, i hvalila se svojim učenicima, “evo, ovo je od Nezima…”, govori Halilović.

Njeni učenici su i fizički postajali veliki, a Rosa se smanjivala, postajala sve bliža onoj tačkici, na koju je ličila gledano s nekog od žepskih visova onoga davnog jutra kada je cijelu noć probdjela pored Drine, dajući joj zavjet, i, možda, primajući od Drine zavjet, da se njih dvije neće nikad rastati.

Hrupio je i rat, i Žepi je zaprijetila sudbina Srebrenice, u nju su ušli srpski vojnici, a konvoji s narodom su izlazili iz mjesta, koje je od tada do danas jedna nova Žepa. U nekom od autobusa je bila i Rosa. Iako već ostarjela, nije mogla ostaviti svoju djecu, pa se i zaustavila u selu Brgule, kraj Vareša, samo zato što je tu najveći broj Žepljaka nastavio živjeti. Prolazili su dani, mjeseci, godine i eto, jednom dođe kraj svakom zemaljskom biću. Rosa je sahranjena u tamošnjem groblju, a Nezim Halilović mi je govorio o njenoj želji, za koju su svi znali, da joj i vječna kuća bude u Žepi.

“Siguran sam da niko od Žepljaka ne bi imao ništa protiv da Rosini ostaci budu u nekom od naših porodičnih mezarja, mi smo to dužni ovoj velikoj ženi”, rekao nam je Nezim, a njegovih riječi sam se sjetila ovih dana dok se obilježavala godišnjica tužnih zbivanja iz julskih dana 1995. godine. Ne znam da li je iko tada spomenuo Rosu Lazarević, koja je Žepu voljela onom ljubavlju za koju je teško pronaći odgovarajuću riječ, a za koju drevna poslovica kaže: Od srca do srca ima samo jedan put.

Izvor: – Al Jazeera