U Osnovnoj školi ”Mehmedalija Mak Dizdar” u Vitkovićima kod Goražda, koja je jedna od 14 škola koje su učestvovale u projektu “Inkluzivno obrazovanje” koji je uz podršku UNICEF-a BiH realiziralo Udruženje “Duga” iz Sarajeva, uz ostale segmente bitne za stvaranje inkluzivnije sredine posebnu pažnju poklanjaju direktnom radu s roditeljima.
Pedagoginja Amira Karčić uz redovan rad kroz tematske radionice s roditeljima obrađuje aktuelne teme koje bira u saradnji sa osobljem škole, socijalnom radnicom Lejlom Bičević i samim roditeljima koji predlažu teme o kojima žele saznati više. Na jednoj smo od radionica, roditelji su u školskim klupama, a tema je disciplina kući i u razredu.
“Roditelji su ključni i bez njihove pomoći ne možemo uraditi mnogo. Roditelji su prvi detektori, prvi koji mogu uočiti da li je dijete u nečemu posebno nadareno, ili u nečemu ne prati vršnjake. Roditelj je prva i glavna karika, a onda slijede svi ostali, i zbog toga je saradnja s roditeljima veoma bitna i ne smije se zanemariti, posebno kad je riječ o inkluziji”, kaže nam Amira Karčić i počinje s radionicom. Govori se o važnosti komuniciranja na relaciji roditelj-dijete i najboljim metodama za podsticanje učenja, pravima,odgovornostima i ukazivanja na posljedice različitih ponašanja.
“Vaše dijete treba znati da ga volite. Najveća nagrada za dijete je vaš zagrljaj. Razgovarajte s vašom djecom”, govori, između ostalog, pedagoginja Amira roditeljima okupljenim na radionici.
“Nisam za kažnjavanje, ali nekada dok im ne oduzmem telefone, nema ništa od zadaće”, govori Edina Pijić čiji kćerka i sin idu u četvrti i peti razred, a na sličan problem ukazuje i Suada Smreka, nana i starateljica dječaka koji ide u šesti razred:
“Ne znam kako da se nosim s ovim kompjuterima, previše to koristi. Nekada mu isključim, ali onda mi kaže ‘Nano, kako ću sad da učim engleski?’ Mislim da imi vi u školi trebate više govoriti da manje koriste kompjutere, a i nama pomoći kako da se s tim nosimo”, kaže Suada, a Amira i Lejla kažu kako je to jedna od tema koje planiraju obraditi kroz jednu od radionica.
Radionici prisustvuje i Muharem Ramović, čija je kćerka peti razred. Kaže da se rado odaziva na radionice koje smatra korisnim, a u kontaktima sa školom je i kroz rad u školskom odboru.
“Djevojčica je s poteškoćama, ima svu potrebnu podršku u školi, a mnogo znači i podrška škole koju imam kao roditelj”, kaže Muharem Ramović. Važnost komunikacije škole i roditelja ističe i Alma Ajanović:
“Meni su tokom protekla tri mjeseca od porodične tragedije koju smo imali dali vjetar u leđa, značilo mi je to što se imam kome obratiti i s kim porazgovarati, dobiti savjet i razumjevanje. Imam troje djece, najstariji je završio školu, jedan je osmi razred a najmlađi tek treba da krene u prvi razred”, kaže Alma Ajanović, a Džemila Turulja čije dvoje djece pohađa OŠ “Mehmedalija Mak Dizdar” slaže se da školaigra veliku ulogu,ali da sve počinje od roditelja:
“Prvo ih ja moram vaspitati, pa onda škola, i najbolje je kad jedni druge podržavamo”.
Edina Pijić čije dvoje djece idu u četvrti i peti razred kaže kako posebno cijeni podršku koju je njena kćerka dobila po dolasku iz Italije.
“Došla je u drugačiji školski sistem i prvi put je radila po bosanskom programu. Odlično su je prihvatili i nastavnici i drugari u razredu, ona se brzo prilagodila, a vrlo brzo je savladala i ćirilicu koja je za nju bila potpuno novo pismo”, kaže nam Edina Pijić. Radionica se nastavlja a roditelji na kraju popunjavaju ”Roditeljski semafor” u koji upisuju kakvo ponašanje misle da treba biti zabranjeno, šta se može dogoditi a šta je poželjno.
“Povratne informacije od roditelja bitne su za daljnji rad, i koliko je roditeljima bitna naša podrška,toliko je i nama bitna podrška roditelja. Ima još dosta posla, imamo grupu aktivnih roditelja, ali bismo svakako voljeli da ih se više uključi, da radionice budu još posjećenije. Roditelji nekada pomisle da ako nemavećih problema nema ni potrebe za kontakte sa školom, ali kontinuirana komunikacija najbolje može pomoći da do eventualnih problema ne dođe, ili da se oni na vrijeme uoče i da se zajednički djeluje”, kaže pedagoginja Amira.
Socijalna radnica Lejla Bičević kaže kako je rad na stvaranju inkluzivnog okruženja danas lakši nego prije nekoliko godina:
“Roditelji se sada lakše odlučuju da se obrate stručnoj službi, pedagozima ili socijalnom radniku ako im je potrebna pomoć ili neki savjet. Kolege sutakođer dosta educiraniji, imaju više znanja zahvaljujući edukacijama poput onih koje suprošli kroz projekat “Inkluzivno obrazovanje”. Naravno da uvijek može bolje, ali bitno je da se kreće prema naprijed”, kaže Lejla Bičević.
Od ostalih tema koje planiraju obraditi na radionicama s roditeljima ili koje su već obrađivali su i nasilje, prevencija međuvršnjačkog nasilja, zdravlje djece, teme vezane za korištenje pametnih telefona i društvenih mreža. Slične teme se obrađuju i u redovnom radu s djecom, a u zavisnosti od potrebe u saradnji s nastavnicima organiziraju se i posebno usmjerene radionice.
Pedagoginja Amira i socijalna radnica Lejla kažu kako je sredina u kojoj rade raznolika,kako se svakodnevno susreću s raznim oblicima inkluzije koja, kako ističu, nije samo uključivanje djece s poteškoćama, već i uključivanje djece iz marginaliziranih skupina ili socijalno ugroženih porodica, izbjegličkih ili raseljeničkih porodica i drugih:
“Nama je inkluzija svakodnevnica, živimo inkluziju i to nam je jednostavno sudbina”, zaključuje pedagoginja Amira Karčić.
Gorazde Portal
