Goraždanin Mirsad Rašidović samostalni je poljoprivredni proizvođač. Peteročlanu porodicu pokušava prehraniti baveći se poljoprivredom, jer dječiji doplatak i majčina penzija nisu dovoljni da bi se preživjelo.
U preduzeću “Meri” iz Osječana sa četiri dunuma strme zemlje, kolibom i jednim kontejnerom, Mirsad je i vlasnik, i direktor, i jedini radnik pa je s gorkim osmijehom dočekao rješenje Kantonalne službe Zavoda PIO/MIO kojim sam sebe treba rasporediti na adekvatno radno mjesto.
Institut za medicinsko vještačenje utvrdio je da je Rašidović invalid druge kategorije te da je poslodavac dužan rasporediti osiguranika na odgovarajuće radno mjesto, na posao koji ne iziskuje isključivo stajanje i hodanje pri radu, a da to pravo ostvaruje kod poslodavca kod kojeg je radio u vrijeme nastanka invalidnosti.
Kako je radio kod sebe, Mirsad sada muku muči gdje da se rasporedi i kako da zemlju u Osječanima obrađuje sjedeći, jer mu ljekari ne dozvoljavaju da stoji i hoda.
Rješenje Zavoda PIO/MIO
– Ja sada trebam sebi naći radno mjesto. Jedino da odem u Općinu i kažem načelniku da izađe pa da ja sjednem na njegovo mjesto, jer mi sjedenje odgovara. Ja nemam gdje drugo raditi, jer ako nešto prodam od poljoprivrede, to mi je da prehranim porodicu. Zemlja koju obrađujem je 14 kilometara od Goražda, a ovdje živim kao podstanar. Idem gore i boravim u kontejneru da bih proizveo nešto povrća – govori Rašidović.
Mirsad je u djetinjstvu imao operacije na obje noge, a rat i težak posao kojim su bavi, doveli su i do oštećenja petog pršljena kičme. U bivšoj JNA nije bio, jer za vojsku nije bio sposoban, a ARBiH je trebao samo dok je branio državu pa, zbog zdravstvenog stanja, nakon rata u vojnoj službi nije mogao ostati.
– Neratni sam invalid 80 posto. Kada me zaboli, noge mi otkažu. Kad idem putem, od bola moram stati pa nešto razgledam okolo, jer me je stid da me neko vidi – kaže Rašidović.
AVAZ
