Predstavnici Saveza logoraša BiH, Fonda za humanitarno pravo i nekoliko zatočenika iz logora Šljivovica kod Čajetine posjetili su ostatke objekata u kojima su, nakon pada tzv. zaštićene UN zone Žepa, bili zatočeni stanovnici ovog mjesta. U julu 1995. godine, birajući između predaje VRS ili prelaska preko Drine u Srbiju, više od 800 Bošnjaka odabralo je ovo drugo. Iz logora Šljivovica i Mitrovo Polje posljednji su izašli u aprilu 1996. godine, ali je dio logoraša koji je čak bio presuđen zbog navodnih zločina, prebačen u zatvor Padinska skela gdje je ostao do juna 1996., sedam mjeseci nakon završetka rata u BiH. Po prvi put ostatke sobe u kojoj je boravio posjetio je i Emir Agić, koji je u trenutku zarobljavanja imao 17 godina.
Od 803 Žepljaka posljednji su oslobođeni u junu 1996. godine
– Ovdje je bila soba broj 6 u kojoj sam bio sa ocem i oko 30 logoraša. Prethodno su u Jagoštici, gdje je bio njihov vojni objekat, pretukli mog oca, slomili mu dva rebra. Ovdje su nas odmah počeli tući. Jednom dnevno smo jeli, konzerva ribe i vekna ribe na četvero – priča Agić, pokazujući mjesto na kojem se nalazio, u međuvremenu izgorjeli, objekat. Na putu do wc-a, objekata gdje su jeli ili bili saslušavani logoraši su tučeni, provocirani, a morali su imati i srpska imena, pa je Emir u logoru bio Slaviša.
– Teško mi je bilo pri samom zarobljavanju kad mi je vojna policija prebila prst. Ti dani ovdje provedeni, taj bol koji sam imao, a kasnije se ustanovilo da sam i gangrenu dobio. A najteže trenuci su mi bili kada je došla neka smjena policije, koja nam 24 sata nije dala da spavamo. Danima su nas maltretirali, izgladnjele izvodili da radimo neke vježbe, ako ne možeš tuku. Preko dana smo morali sjediti, nisi smio zaspati, a te krike ljudi koje su izvodili zadavali su nam još veći strah – kaže Amir Omerspahić, te dodaje da je među stražarima bilo i onih koji su željeli ali nisu smjeli pomoći i koji nisu mogli gledati kako se logoraši zlostavljaju. Kada su u logor počeli dolaziti predstavnici međunarodnih organizacija i počeli da anketiraju logoraše u koju zemlju bi željeli otići, te kada je prva grupa otišla u Irsku, kod ostalih se javila nada da će preživjeti.
– Prema podacima s kojima mi u Savezu logoraša raspolažemo, 803 lica su prošla ove logore. Radi se isključivo o licima koja su nakon pada Žepe prešla Drinu i bila uhapšena od strane vojske i policije Srbije. Mi raspolažemo sa podacima o pet osoba koje su ubijene ili umrle od posljedica tortura preživljenih u ovom logorima – kaže Senad Jusufbegović iz Saveza logoraša BiH. Ivana Žanić pravna analitičarka Fonda za humanitarno pravo ističe kako ni 21 godinu nakon zatvaranja logora Šljivovica i Mitrovo Polje niko nije odgovarao za zločine počinjene u njima. Krivična prijava Tužilaštvu za ratne zločine Srbije je odbačena.
– Podnijeli smo predstavku Evropskom sudu za ljudska prava, smatrajući da će on naložiti detaljnu istragu, ali to se nije desilo. Mi i dalje vjerujemo da će Tužilaštvo uzeti u obzir dosije koji je Fond javnosti predstavio krajem prošle godine, a u kojem se iznose svi dokazi o dešavanjima u logorima, odgovornim licima iz MUP-a Srbije i da će ponovo otvoriti istragu. Ljudi u Srbiji i ne znaju da su postojali logori na teritoriji Srbije, a ovdje su počinjeni veliki zločini, ovi ljudi su bili izloženi jezivoj torturi, neki su izgubili život od posljedica torture – dodaje Žanić.
AVAZ
