Tri mjeseca ljetnog odmora Anel Maglajlija iskoristio je za posjetu svojoj Drini i Ćehotini. Na obali rijeke kraj koje je odrastao vratile su se uspomene i javila želja da njegova konačna adresa bude upravo tu. – Kad sam nakon dugo vremena ugledao Drinu, sebe sam zapitao čemu sve ovo. Šta ću ja tamo i šta će meni išta kad tamo nemam ništa? Kad se moram čuti s prijateljem pa obojica da gledamo u naše kalendare i tražimo termin kad ćemo popiti kafu. Je li to život!? Da imam pare u džepu, a ne znam kud ću. Tvrdim da je bolje 10 maraka u džepu u Goraždu, s ljudima popiti kafu i ispričati vic nego 1.000 eura u Bohumu – govori Maglajlija.
Najteža godina Odrastao je na obalama Drine i Ćehotine, rastao uz spustove niz rijeku na šlaufu te uz nogomet u kojem je cijeli svoj život. – Znalo se – tu su mala i velika raja, pa je bila borba ko će zaigrati za veliku raju, jer tek onda ideš na probu u Sutjesku – prisjeća se Maglajlija. Sa 17 godina trebao je zaigrati za Osijek, ali nostalgija za domom i roditeljima vratila ga je kući. Nakon služenja vojnog roka upisao je fakultet i trenirao u FK Sarajevo, ali je posuđen tadašnjem Radničkom iz Goražda.
– Tu sam proveo oko dvije i po godine sa strašnim igračima poput Begovića, Sarajlića, Nalbantića, Kukavice, Ahmetovića, Mojovića i drugih. Imao sam peh da je jedno vrijeme taj klub trenirao moj otac i bilo mi je teško igrati kod kuće. Mislim da je ta 1990. godina možda i najteža u mojoj karijeri – priča ovaj Goraždanin. Iako je zvanično bio član tog kluba, za Sarajevo nije odigrao nijednu utakmicu.
U maju 1992. odlazi u Beograd, jedini grad u koji je mogao iz ratnog Sarajeva. Nakon nekoliko sedmica iz Beograda ide dalje u Makedoniju. Igrao je za makedonske i turske klubove, a u Bursasporu je bio saigrač slavnom Hakanu Šukuru. Centarfor iz Foče igračku karijeru završio je rano, u 28. godini, u njemačkom Hilsu. – Po tim njihovim terenima, s plastičnom travom, ni koljeno, ni peta nisu mogli izdržati. Bilo je povreda, mrcvario sam se i odlučio prestati igrati – kaže Maglajlija.
Bohumu je otvorio kafić i bavio se trgovinom sportske opreme. Dobio je potrebne UEFA-ine licence i sedam godina proveo u Borusiji iz Dortmunda, gdje je stvarao školu fudbala ovog kluba, a već pet godina je član uprave drugoligaša Bohuma. – Zadužen sam za analize protivnika. Ranije pogledam utakmicu protivnika i treneru preporučim taktiku. Preporučim i dobre igrače. Jedna čitava ekipa Bosanaca prošla je kroz probne treninge, posljednji je tu bio Zahirović – pojašnjava Maglajlija. Oženjen je Sarajkom Elmom, s kojom je nedavno dobio kćerkicu, a iz prvog braka ima sinove Isaka i Tarika.
Pored mogućnosti koje mu pruža život u Njemačkoj, Bosna mu je u srcu, pa i danas vozi Golf proizveden u Tvornici automobila u Sarajevu. Na kraju priznaje da je, uprkos svemu, budućnost njegove porodice i djece u Njemačkoj izvjesnija, pa je to i jedini razlog zbog kojeg će povratak u BiH još koju godinu ostati velika želja. Iskustva iz Bundeslige Anel bi želio pomoći Goraždu, Sarajevu, Želji iskustvima iz Bundeslige, povezati njemačke i bh. nogometne saveze, a na promociji BiH i njenih ljepota stalno radi.
– Kod Nijemaca još postoji kočnica zbog rata i političke situacije u BiH danas. Oni znaju da je korupcija ogromna, a na nekim sastancima pitali su me je li istina da se tu okupljaju ekstremisti. To stvara neku blokadu. Znam čovjeka koji je odustao od pokretanja škola fudbala s balon salama u Bosni samo iz tog razloga. To je velika šteta, jer mnogo toga moglo bi se uraditi – ističe Maglajlija.
AVAZ
