Slobodno vrijeme taksista Sulejmen Kunovac posvećuje golubovima, koje je nekad držao u rodnom selu Ljubuša, a danas i u Ustikolini, gdje je u avliji spaljene pa obnovljene kuće sagradio njihov kutak. Ljubav prema životinjama traje od ranog djetinjstva, a s golubovima se druži još od 1969. godine.
– Brat mi je radio u Mlinu u Ustikolini i uhvatio je jednog bijelog goluba. Kada mi ga je donio, bio sam najsretniji na svijetu. Imao sam tada 15 godina – govori Sulejmen.
Najprije je, kaže, imao bačke prevrtače.
– Privuklo me što se u zraku prevrću s repa na glavu, a kasnije sam nabavio mađarske visokoletače. Oni lete spiralno uvis, dvogledom ih pratiš, pretvore se u tačku i nestanu s vidika. Po šest-sedam sati se ne vraćaju. Njima ni jastreb ništa ne može – priča Sulejmen.
Srpska vojska razorila je njegovo selo i okolicu, a na kraju i cijelu Ustikolinu. Nakon šest godina pauze i obnove zgarišta, Sulejmen je ponovo okupio svoje ljubimce, sada golubove pismonoše, koji su u davnoj prošlosti u prstenovima oko nožica nosili telegrame i služili kao poštari. Sulejmen ima 12 matičnih parova i oko 30 letača.
– Dok su mladi, puštaš ih, oni idu s kuće na kuću, a onda ih nosiš na prvi let, učiš. Foča, pa Goražde, treći let Trnovo, pa Sarajevo. Moji golubovi za 17 minuta su stigli od Čengić-Vile u Sarajevu do Ustikoline – kaže ponosni vlasnik.
Životinje koje mu više ne služe čovjek zaboravlja, samo rijetki se danas bave golubarstvom, a Sulejmen to namjerava raditi sve dok je živ. Kaže da uživa u vremenu koje provede s njima svaki dan, po povratku s posla.
Mogli bi dijeliti penzije
Pismonoše mogu nositi do deset grama tereta i prijeći do 1.000 kilometara dnevno.
– Budući da nam ni penzije danas nisu teže, mislim da bi mogao dijeliti i penzije – s osmijehom kazuje Sulejmen.
AVAZ
