U kući Eseda Radeljaša svi su sretni, kredit je davno vraćen. On živi od starog pravila – il’ si bos(s), il’ si hadžija. Izabrao je ovo drugo. Mi bosi nismo, kupili smo cipele na 12 rata.
“Je li već zaspala?”
“Jeste.”
“Kada radim u drugoj smjeni, skoro da i ne vidim dijete.”
“Vidjet ćete se ujutro, ne brini.”
“A što ti ne spavaš?”
“Htjela sam da te malo vidim, jesi li za kafu?”
“Može, ja sam toliko umoran da mi kafa neće poremetiti san.”
“Napravit ću u maloj džezvi.”
Nema plate, ima kredita
Nasula je kafu, popila gutljaj i nastavila:
“Bila sam na roditeljskom, sve same petice.”
“Dobro smo dijete ti i ja napravili”, rekao je.
“Jesmo, znaš, ove godine idu na ekskurziju.”
“Koliko je to para?”
“Petsto pedeset KM [oko 280 eura], ali moramo joj dati još para, da dijete ima.”
“Ne znam kako ćemo, znaš da ja nisam dobio platu dva mjeseca, tvoja je mala.”
“Bila sam u banci, raspitala sam se, mogu ja uzeti kredit na dvije godine, možemo podnijeti, bolje nam je s fiksnom kamatom, malo je veća, ali tada nema rizika.”
“Kod mene su danas rekli da bi nam uskoro mogli isplatiti ovo što duguju. Ma, razvući ćemo nekako, dijete treba da ide na ekskurziju, zaslužila je. Uostalom, i ja sam se u tebe zaljubio na ekskurziji.”
“Ih, ne foliraj, gledao si stalno onu plavu iz IV 3.”
“Ma, kakva ona, ti si meni bila uvijek… Uostalom, što provociraš kad znaš.”
“Znam, ali moram malo…”
Mi im omogućavamo lagodan život
Tu noć su oboje bez problema zaspali, kafa im nije poremetila san.
Ovako živi većina građana u Bosni i Hercegovini. Krediti omogućavaju prividno normalan život. Na izlozima prodavnica stoje natpisi – kupovina na tri, šest, 12 rata, a u izlozima cipele. Banke nude kredite penzionerima, s pogodnošću – u slučaju najgoreg, niko od vaših bližnjih ne vraća kredit.
Novčanici su ispunjeni računima, u čijem dnu piše broj rata, pa ih skupljamo, preračunavamo koliko još imamo dostupno od dozvoljenog minusa.
Ovo je naš život, koji je sasvim drugačiji ako si politačar. Tada je život lijep. Tada možeš iskoristiti novac stranke kojoj pripadaš i otplatiti kredit od preko 100.000 KM [oko 50.000 eura). Sve to možeš uraditi ako si Esed Radelješ.
Uz ovo, treba nešto bitno dodati – 114.255 KM [oko 58.000 eura] je novac iz kantonalnog budžeta, koji je bio isključivo namijenjen za finansiranje političke stranke. Da pojednostavnim, to su naše pare, mi, građani, plaćamo bahatost. Mi smo ti koji koji vraćamo kredite, mi smo ti koji im omogućavamo lagodan život. Mi, niko drugi!
I mada je gore spomenuti bio u pritvoru, jer se tereti i za krivična djela ovjeravanja neistinitog sadržaja, zloupotrebu položaja, davanje dara, pranja novca… procjenjuje se da je sebi i drugima pridobio protivpravnu imovinsku korist u iznosu od blizu milion KM [oko 500.000 KM), zbog lošeg zdravstvenog stanja, pritvor je ukinut.
Skromno, sa dvije plastične kese
Radeljaš je, skromno, sa dvije malo veće plastične kese, pušten iz pritvora i brani se sa slobode. Mada je, da stvar bude još gora, Vrhovni sud entiteta Federacija Bosne i Hercegovine usvojio žalbu Tužilaštva Kantona Sarajevo te utvrdio da zdravstveno stanje optuženog ne može biti zakonski razlog za ukidanje pritvora, Kantonalni sud je ponovo donio rješenje o ukidanju pritvora.
Znate li koliko je djece moglo otići na ekskurziju za milion KM? Znate li koliko je penzionera moglo kupiti novu veš mašinu? Znate li koliko smo djece u Bosni i Hercegovini mogli izliječiti?
Ispred škole je stajao autobus. Roditelji su gledali u njega. Bili su zadovoljni, autobus je nov. Djeca će biti sigurna. I dok su đaci ulazili u autobus, a mame postavljale pitanja “Gdje ti je pasoš?” i davale upute “Prvo pojedi sendviče s piletinom, njih sam umotala u plave salvete, pa tek onda one druge”, “Imaš i soka, i grickalica”, oni najveći mangupi su već zauzeli mjesta u autobusu i čekali curice.
Njima su roditelji samo smetali i jedva su čekali da se vrata autobusa zatvore i da krenu. Autobus je krenuo, roditelji su ostali još par minuta, da budu sigurni da je sve u redu. Mahali rukama, uz poznatu rečenicu “Samo se javljajte, da znamo da ste dobro.” Poslije su se roditelji razišli, svako na svoju stranu, a u autobusu se već pjevalo.
‘Uvijek nekako predeveramo’
“Jel’ to plačeš?”
“Malo, eto, malo mi se stislo.”
“Ne budali, bit će sve dobro, bitno je da smo je uspjeli poslati. Nisi joj rekla da smo digli kredit?”
“Nisam, naravno, neću da je opterećujem.”
“Neka nisi, meni su rekli da će do kraja sedmice uplatiti jednu zaostalu platu, do kraja godine će, kažu, i ostale.”
“Predeverat ćemo nekako… uvijek predeveramo.”
“Ma ja, neka je ona otišla.”
Neka su djeca ostala u Sarajevu
U kući Radeljaša svi su sretni, kredit je davno vraćen. Zdravstveno stanje je malo bolje, mada i dalje teško.
Teško nama sa sudskim odlukama, teško nama s njihovim kreditima koje vraćamo, teško nama što još uvijek nismo shvatili da su to naše pare. Jedno je sigurno – Radeljaš živi od starog pravila – il’ si bos(s) il’ si hadžija. On je izabrao ovo drugo. Mi bosi nismo, kupili smo cipele na 12 rata.
Ona djeca čiji roditelji nisu mogli podići kredit, ostala su u Sarajevu.
Izvor: Al Jazeera
