U suprotnom, pridužite se PARADI OBESPRAVLJENIH. Dosta je crnčenja za crkavicu da bi sutra s nama brisali dupe
Jedini lijek da se prekidane masovni odlazak radne snage iz BiH je plata od 1.000 do 1.500 maraka. U suprotnom, ovdje nam nema života.
Građani BiH moraju da shvate da je život jedan, da ne postoji rezervni u kojem ćemo urediti stvari na bolji način čekajući da se ovdje nešto desi. Dosta smo radili za crkavicu, vrijeme je da se stvari promjene.
Tako tvrde u sindikatima iz kojih šalju jasnu poruku: “Povećajte plate radnicima ili ćemo doživjeti propast.” Inače, nada je već odavno počela da blijedi, a većina građana BiH je digla ruke od svog života u ovoj zemlji. Sreću su našli ili namjeravaju da je na potraže negdje “vani”.
“Predugo traje nada da će biti bolje,” kategorična je Ranka Mišić, predsjednica Saveza sindikata Republike Srpske.
“ Vremenom se ta nada troši i moramo reći da ljudi više ne žele da gube vrijeme. Jednostavno, u državi u kojoj je veoma teško doći do posla i u kojoj kad ga i dobijete plata za pošteni rad ne može obezbjediti ni prstojnu egzistenciju, sve više je onih koji odlučuju da ostave ono što su do sad ovdje gradili i započnu život negdje drugdje, gdje će se osjećati sigurno i moći da žive od svog rada. Koliko je vlast u RS, ali i u BiH spremna za poteze koji će djelovati brzo i da donese mjere koje će omogućiti ljudima da žive od svog rada je pitanje na koje ja ne znem odgovor, a vjerovatno ga ne znaju ni oni koji su najpozvaniji da ga daju”, rekla je Mišićeva za naš portal govoreći o položaju radnika u zemlji, koji su postali zadanj rupa na svirali, kako za poslodavce, tako i za vlast. Malo je koga briga kako živi prosječan radnik, naša sagovornica navodi da je odavno u BiH sve podređeno kapitalu, brzom bogaćenju onih koji imaju kapital bez obzira na njegovo porijeklo.
“Sva zakonska rješenja do sad idu u pravcu da zaštite taj kapital ostavljajući radnika na margini. Sve su to razlozi zbog kojih ljudi odlaze i u ovom trenutku u pregovorima sa Vladom RS i poslodavcima kao da postoji neka potreba u naznakama da se nešto uradi na povećanju plata. Ipak, to je toliko bojažljivo i toliko nesigurno da i sama sumnjam da će doći do toga”, navodi Mišićeva i objašnjava da je nada za bolje sutra izgubljena, a da bi se to promjenilo potrebno je posegnuti za drastičnim koracima. Dosta smo tapkali u mjestu, kaže ona.
“Da bi radnik mogao da obezbjedi samo egzistenciju i ništa više u jednoj četveročlanoj porodici to podrazumjeva da imate dvoje odraslih koji rade i da su njihova primanja veća od 1.000 KM. To bi na neki način moglo da obezbjedi osnovne potrebe. Sve ispod toga je jako lose, a u tim uslovima je ogroman broj radnika. Tu se onda nameće pitanje, pa kako oni uopšte žive? Ali ključ je u tome da mnogi radnici da bi prehranili svoje porodice rade i dodatni posao koji je najčešće neprijavljeni rad i tu radnik nema mnogo izbora. Svaka plata koja je ispod 1.000 KM je nedostatna i oneomogućava ono najosnovnije. Kako doći do toga? To je veoma teško kad imate poslodavce koji kukaju kako im je veliko opterećenje rada, a kad pogledate njihovo poslovanje vidite da oni zarađuju i više nego dobro. Imaju ogroman ostatak dohotka, ali se ne prepoznaje ta raspodjela između poslodavaca i radnika, odnosno da svoju dobit bar u jednom djelu podjele sa onima koji su zaslužni za njihovu toliku dobit”, rekla je Mišićeva i dodala da se ada da će odlazak radne snage, ako ništa drugo, motivisati poslodavce da posežu za povećanjima plate.
“I poslodavci i Vlada se trude da marginalizuju Sindikat koji govori o problemima i nudi rješenja. A strah koji je prisutan kod radnika je sve veći. Oni se boje da će izgubiti posao ukoliko dignu glas, i to ns još više gura u bijedu. Da li će se stvari mjenjati zavisi od toga koliko smo svjesni da nemamo rezervni život u kojem ćemo urediti stvari na bolji način dok ovdje čekamo da se nešto desi. Ovdje bi uključila i izjave ministra rada RS Milenka Savanovića koji uporno vrti tri rečenice: “Mi moramo biti svjesni gdje živimo; Moramo biti svjesni da moramo raditi za realni sector; Moramo da čekamo;” Pa šta da čekamo više! Stvari će se mjenjati kad svi postanemo svjeni da samo organizovani možemo vrlo ozbiljno djelovati na politike koje donosi vlast, ali isto tako i na odnose u poslovnoj zajednici koja traži jedino profit, ne gledajući radnike. Mi moramo podići glas protiv ekploatacije radnika i stati tome u kraj organizovano i zajednički”, poručila je Mišićeva.
Sa ovim se slaže i Ismet Bajramović, predsjednik Saveza samostalnih sindikata Bosne i Hercegovin. O navodi da su ljudi došli u neizdrživu situaciju.
“Mi sindikalisti moramo biti optimisti ako želimo nešto da mjenjamo, ali za mnoge radnike je ovo izgubljena bitka. Ljudi nam odlaze. Mi moramo hitno u prvi plan staviti proizvodnju i obnovu fabrika. Na žalost kod nas je došlo do toga da su pojedinci skontali da je najunosniji biznis politika i počeli su da prave političke stranke kao nova preduzeća koja su trgujući na razne načine upropastile realni sektor na uštrb stvaranja mnogobrojnih institucija i rednih mjesta bez svrhe”, kazao je Bajramović za BUKU.
Prema njegovim riječima, to je razlog zašto smo došli u poziciju da su fabrike uništene, radnici poslati kućama na ulice, dok su oni koji su ostali da rade prepušteni ugnjetavanju za minimalac nedostojan čovjeka.
BUKA
