Šest decenija zajedničkog života Salema i Fahrije Fejzić iz višegradskog sela Barimo prošlo je, kako kažu, u trenu. I danas pamte, kao da je jučer bilo, ašikovanje koje je trajalo nekoliko godina. Prisjećaju se da je Salem za jednu noć i po dva puta dolazio Fahriji na pendžer, jer joj je i nakon više sati provedenih zajedno imao još nešto reći.
Vjenčali su se 10. januara 1958., nakon što je Salem došao iz vojske, a Fahrija napunila 18 godina. Sjeća se kako ga je, godinu i po prije svadbe, ispratila u vojsku, a kada je došao na odsustvo, nije je mogao poznati jer je porasla.
– Svatova je bilo k’o mrava. Bili su i svirači, a moja je majka, po adetu, zaklala ćurana, kojeg je krila na tavanu. A svatovi nisu bili kao danas, nego se pješice išlo, cipele na noge i hajde – sjeća se Salem Fejzić.
On je bio radnik terenac, a Fahrija se brinula o kući, djeci i imanju. Ponekad ga je znala istjerati iz njive jer taj mu posao i nije išao od ruke.
– Sve prođe kao dlanom o dlan, u lijepoj ljubavi. I uzbrdica, i nizbrdica, svega je bilo, ali sreća moja pa sam našao hairli curu – s osmijehom priča Salem.
Bili su i izbjeglice iz sela u kojem je iz 20 kuća ubijeno 26 ljudi, ostajali su bez svega i ponovo sve stvarali, ali se ni u dobru ni u zlu nisu razdvajali. Teškim radom na zemlji ponovo su sve gradili i stjecali. Ponosni su na djecu – Sulju, Safeta i Muneveru, osmero unučadi i petero praunučadi, uz čiju je pomoć danas život mnogo lakši.
– To mi je bogatstvo veće nego Bosna i Hercegovina – kaže Fahrija Fejzić.
Uz tortu s brojem 60, s porodicom i komšijama, Salem i Fahrija obilježili su godišnjicu koju samo rijetki dožive.
AVAZ, RSE, gorazdeportal.com
