Oprostite, trebao bih kupiti cigarete. E, ako nisi ponio zalihe, nećeš ih imati prije Bratunca.
Ovaj kratki dijalog s Mujom Pašićem, rođenim Srebreničaninom, jednim od simbola povratka u ovaj kraj, najbolje oslikava stanje života u Srebrenici. U toj kao planina velikoj bosanskoj boli.
Otvorene rane
Reporteri „Avaza“ jučer su bili u ovom gradiću koji, de facto, zbog mrtvih živi jedan dan u godini – 11. jula.
Dan koji uvijek i iznova otvori stare rane te domicilno stanovništvo u odnosima udalji pet svjetlosnih godina – Srbe i Bošnjake. A živjeti se mora zajedno.
– Došao sam u Srebrenicu ima devet godina. Imam radnju, frizerski salon, postoji još jedan salon. Narod će se uvijek morati šišati, ali nemaju svi novca za kilogram mesa. Mesnica je zatvorena, pekare nema, trafike… – kaže za naš list frizer Ahmed Ustić.
Šišanje kod Ahmeda košta četiri marke. Bradu skrati besplatno.
Kako zima skrati dan, ionako malobrojno stanovništvo zatvori se u kuće zbog hladnoće, pa sve izgleda dvostruko depresivnije.
U kafiću „Royal“ okuplja se omladina. Tu su aparati, slotovi, igre na sreću… Ali, to Mehmedaliju Pešića ne zanima.
U gradu ne rade ni mesnica ni trafika
– Da nije ovog kafića, ne bismo imali gdje kafu popiti. Brate, ja po kifle moram otići u Bratunac, nemam gdje kupiti dopunu za telefon, jer je trafika zatvorena. Ovo je sve rezultat politike ovih što duže od dvije decenije vladaju državom – kaže Pešić, koji se bavi programiranjem.
Psi lutalice
Otužan je i prizor u kojem zatječemo nanu Fazilu Efendić. Ona prekoputa Memorijalnog centra u Potočarima prodaje suvenire. Povratnica je. Prilazimo joj dok plete srebrenički cvijet.
– Kada je zima, rijetki su posjetitelji. Ali, ja gledam da svaki dan dođem, iako slabo šta prodam. Već 11 godina sam tu i to mi je obaveza, da budem ovdje. Ne želim ostavljati ovo mezarje pusto – pokazuje rukom Fazila.
Kada sat otkuca 15 sati, službenici Općine, uposlenici bankarskih poslovnica, nastavnici iz škola odu s posla, a Srebrenicu obavije neka stega samoće. Pustoši. Kako pada mrak, sve polako tone u duboku tminu i tmušu, što bi rekao Mak Dizdar.
Na ulicu izađe samo pokoji pas lutalica…
Novinari dođu samo u julu
Posjeta naše ekipe izazvala je čuđenje kod ljudi s kojima smo razgovarali. Kažu da novinari dolaze samo u julu, kada je godišnjica genocida i kada se klanja kolektivna dženaza.
– Zimi nas svi zaobilaze – kažu.
AVAZ
