Prema dokumentima, rođena je 1926. godine, ali Naza Mrguda iz naselja Glamoč kod Goražda kaže da će 2019. imati punih 100 godina. U njenom su se djetinjstvu, zbog različitih razloga, djeca kasnije upisivala u matične knjige, ali bez obzira na to je li na početku ili na kraju desete decenije, život ove starice u kući bez krova teško bi i u knjigu mogao stati.
Socijalna pomoć
Dva rata i poraća, strah, glad, brojne izbjegličke adrese i stotinu drugih problema obilježili su njen život, čiji suton proživljava u zidini u koju sa svih strana prodiru hladnoća i vlaga.
Kaže da je ništa ne boli, osim što je srce oslabjelo pa joj voda u plućima ne da da diše. Da nije toga, dodaje, i u šumu bi po drva mogla ići. Izbjegla je iz Mrgudića iznad Ustiprače, živjela je na više adresa. U Mrgudiće danas ne može, jer u selu nema nikoga pa posljednjih deceniju i po živi u devastiranoj kući. Ne želi nikome biti na teretu, jer su i djeca podstanari ili imaju svoje probleme.
– Najlonom sam pokrivala i pokrivam, ali prva kap kiše, eto je dolje. Tamo mi ta soba sva istruhla od mema i kiše, a ovo ovdje čuvam, sin mi pomogne da zaštitim. Kad imam drva, naložim pa je dobro – govori nam Naza.
Živi od 200 KM socijalne pomoći, to joj je, kako kaže, i na kuću, i na djecu, i da kupi, i da plati struju i drva.
– Ali, opet, imam jesti, imam piti, ne patim se. Jedino što socijala ponekad kasni pa se “oplače” svega, a ja najviše volim da pojedem mandarinu, bananu – dodaje.
Gubitak snage
Do prošle godine sijala je i vrt, ali ju je izdala snaga pa više ne može. Šta joj je najpotrebnije, ni sama ne zna.
– Ako možete šta, pomozite samo da ozdravim ili da umrem pa koje je preče – poručuje ova starica.
Sjećanja na Drugi svjetski rat
Naza je i u Drugom svjetskom ratu sa porodicom morala u izbjeglištvo. Nije išla daleko od Drine, ali strah koji je preživjela i sjećanja na dane kada je jela samo tikvu i grah, još su svježa. Posebno na vremena kad je sa porodicom, tokom četničke okupacije Goražda, morala prijeći most u centru grada na kojem je trajao pokolj.
– Na ćupriji je bio konopac preko ceste. Ako si prešao preko konopca ovamo, ostao si živ, a ako si ostao tamo, zaklan si, nećeš prijeći. Majka drhti k’o prut. Uzmem je i ponesem preko, a na mostu jugov snijeg sav crven od krvi. Ispod mosta naredalo se muških, žena i djece, sve jedno na drugom, a u Drini koliko ih je, Boga pitaj – prisjeća se Naza.
AVAZ
