Iako je u poznim godinama i lošeg zdravstvenog stanja, jedan od najpoznatijih automehaničara u Goraždu Juso Velić rado dijeli priču po kojoj će ga pamtiti generacije.
Nekada su ga prepoznavali po “Crnoj ženi”, kako se zvala čuvena mehaničarska radionica u goraždanskom naselju Vinarići, ili po violini koju je volio zasvirati, ali mnogo šire, u svjetskim okvirima, zanatliju iz Goražda znaju po mini centrali za proizvodnju struje koju je ratnih godina napravio na Drini.
U vrijeme kada je grad ostao u potpunom mraku, ona je bila jedino svjetlo za njegove sugrađane.
U bilo kojem drugom gradu na svijetu Juso Velić, danas 73-godišnji penzioner, vjerovatno bio dobio priznanje, ali ovdje nije. Njemu to nije ni bitno, jer mu je mnogo važnije bilo da su ljudi oko njega sretni. A tih godina, trenuci sreće mjereni su kilogramom brašna ili cigaretom duhana, a njegova ručno rađena mini centrala na Drini bila je samo jedno od “čuda bosanskog otpora”.
“Otišao sam u posjetu bolesnicima u kući Osmana Marića i jako me potreslo kada sam vidio da bolničarka u jednoj ruci nosi fenjer, a u drugoj injekcije. Razmišljao sam kako da im pomognem da dobiju struju da mogu dati injekciju ili slušati radio, da im brže vrijeme prođe. Ujutro sam komandantu saopštio ideju da nešto napravim na Drini. Dobio sam nekoliko ljudi pa smo po otpadima pronašli materijal, sanirali to i dovukli pred moju radnju. Pošto nam je trebao agregat otišli smo u Pobjedu i oni su objeručke prihvatili da pomognu. Sjećam se da mi je tad rečeno, ‘I ako ne uspiješ, bar ćeš dokazati da ne može’, tako da mi je u tom trenutku bilo mnogo lakše. Materijal smo na kraju dovukli i tu sam radio onako kako sam zamislio”, priča majstor Juso.
Domišljati mehaničar mini hidrocentralu je napravio od dijelova automobila, veš mašine i četiri bureta.
Vrijedan izum
“Uspjeli smo je dovući do mosta i onda dizalicom iz Azotare spustili u rijeku, negdje čak ima i taj snimak spuštanja centrale. Znam da nam prvi put nije uspjelo jer je vagala, lijevo, desno. Bila je uska pa smo je opet podigli na auto i odvukli u Pobjedu, stavili po dva bureta sa strana i onda smo je ponovo spustili. Na mostu smo postavili voltimetar. Sjećam se da je voda bila jaka, pokrenula je centralu i uspjeli smo. To je bilo slavlje, taj trenutak neću zaboraviti dok sam živ. Dobili smo 400 volti i mogli smo odvesti struju u menzu, u kuhinju, u ambulantu, pa čak i u samoposlugu u kojoj se okupljala omladina”, sjeća se Juso.
Njegov izum ubrzo je “preplavio” Drinu. Spretniji stanovnici grada na Drini slušali su njegove savjete pa je na rijeci uskoro “niklo” više od 300 centrala.
Plutajuće mašine za struju
“Kad je raja vidjela da je moguće, onda je to masovno počelo da se radi. Mislim da ih je bilo oko 300, od donjeg mosta pa sve do Vitkovića. Nevjerovatno je od čega sve ljudi nisu pravili, od raznih boca, buradi, dijelova. Bilo je važno da može plutati i da u kući ima sijalica i radio. Ljudi su punili akumulatore, snalazili se na razne načine. Tako vam je to kad dođete do zida, kad je velika nevolja i onda nemaš kud, snalaziš se. Ljudi su svašta izmišljali da bi dobili struju, bicikl je mogao da proizvede struju manjeg napona da bi se pokrenuo tranzistor ili neke manje sijalice. Pravili su razna vintala i druge predmete, ali mini centrala je ostala najvažniji patent za proizvodnju struje”, priča Juso.
Goražde je tokom troipogodišnje opsade u potpunosti bilo bez električne energije, telekomunikacija i svega neophodnog za život, tako da su granatiranja i ofanzive bili tek dio ratne torture. Tek nakon potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma grad na Drini ponovo je dobio struju, a male centrale koje su značile “svjetlo i život” su nestale.
U sjećanje ih je vratio američki umjetnik, novinar i strip crtač Joe Sacco u svom stripu “Zaštićena zona Goražde – Safe area Goražde” koji je objavljen 2000. godine. Sacco je u periodu od 1994. do 1995. godine proveo četiri mjeseca u BiH, a najveći dio vremena u Goraždu. U stripu je na vrlo ilustrativan i zanimljiv način opisan život grada u ratnim uslovima, a mjesto su našle i plutajuće mini centrale za proizvodnju struje na Drini.
Zaštićena zona
Prije nekoliko godina, vođena stripom, grupa francuskih umjetnika došla je na ideju da napravi instalaciju po uzoru na ratnu centralu. Majstor Juso napravio je novu centralu za potrebe njihove izložbe, a ona je nakon Sarajeva i Goražda prebačena u u Lyon, gdje su umjetnici izložili svoj rad uz još neke sadržaje koji simbolizuju otpor i kreativnost stanovnika Goražda tokom opsade.
“Mislim da su prvo došli Nijemci i snimili jedan film o centrali. Sjećam se da su me pitali da li sam nagrađen. Kazao sam da su me potapšali po ramenu. A nisam ja ni tražio da me pohvale, meni je bilo stalo da pomognem koliko mogu. Pravio sam centralu i za Španiju jer su došli ljudi i zamolili me. I bio sam tamo, bila je izložba eksponata iz rata u jednom muzeju. Kada smo pričali šta smo sve radili, ljudi nisu mogli da vjeruju. Plakali su. To putovanje u Španiju za mene je bila velika satisfakcija”, priča Juso.
Juso se razbolio još u vrijeme kada je radio centralu s francuskim umjetnicima.
“Oni su došli i snimili film, napravili smo to, otišla je u Lyion, a kod mene je već bila kritična situacija, nisam bio dobro, ali drago mi je da su centralu po uzoru na moju i ovdje napravili učenici srednje škole. Neka ima u Goraždu, jer dolazili su ljudi i čudili se kako nema centrale. I ja sam bio razočaran, ali sada mi je srce puno jer je tu, stoji u Omladinskoj ulici i podsjeća šta smo sve prošli i kako smo se snalazili da bi preživjeli”, kaže majstor Juso Velić.
Dodaje da su Goraždani snalažljivi ljudi i da mlađe generacije trebaju učiti o tome. Za centralu kaže da nije samo njegovo dijelo, već simbol otpora ljudi Goražda.
klix.ba
