Vjerovatno ima još onih koji rade ovaj posao, ali Izet Hodžić je jedini registrovani goraždanski stolar. Ovaj je zanat “pekao” od malih nogu, radio u Srbiji i Njemačkoj, a onda u Goraždu, u kući u naselju Obarak, otvorio stolarsku radnju.
Mašine su raspoređene na nekih 200 kvadrata, a u radionici se nađe i ponešto od gotovih proizvoda, ali obično sve “ode” odmah.
Registrovani je obrtnik od 2002. godine, majstor svog zanata kojeg mušterije rado traže. U svojoj radionici izrađuje sve, od stolarije, vrata i prozora, do zahtjevnih komada namještaja, po želji.
Priča Izet da je od djetinjstva zavolio zanat stolara praveći “ligure”, iako niko u porodici to nije radio. Nisu ga poslali na zanat, već u saobraćajnu školu koju je završio, ali nikad nije radio u struci. Život ga je odveo u Priboj gdje je radeći učio od dobrih majstora.
Majstor svog zanata
“Bilo je teško, ali sam želio da radim. Danas za ovaj posao uglavnom nema radne snage, niko se ne školuje za stolara. Sad je samo “kupi – prodaj” i neće narod da radi. Ja sam mlad ostao bez oca i radio sam uvijek, sezonski, svakako. Nisam htio tražiti novac od majke, a želio sam da imam. Radio sam u Priboju kao stolar, zarađivao dobro i imao ponude da pokrenem svoj posao, ali je došao rat i mi smo odlučili otići za Njemačku ’93. Sudbina, nafaka, ali nikad nisam mijenjao posao. U Njemačkoj sam samo mjesec i po bio bez posla. Tražio sam da radim, nisam htio socijalu, a samo sam se znao pozdraviti. Hodam po gradu, gledam gdje ima daske i znam reći ‘arbajt’. Tad sam bio mlad, bilo je sve drugačije. Švabe su me uvijek više plaćale, jer sam volio raditi, prekovremeno, za praznike… Obaveza je bilo, porodica, djeca, rodbina, sve prodata kičma da bi čovjek nešto radio, ali ne žalim se. I ne mogu da shvatim kad neko kaže da nema, čak i kad sam bio mali nisam to razumio. Kako nema, ako se može raditi”, kaže Izet.
A poslom koji radi cijeli život nije nezadovoljan.
“Kad se čovjek upita jel se ostvario ili nije, meni se čini da jesam. Iako treba puno sreće i za ovaj posao. Ja nisam imao puno izbora kad sam se vratio, nisam bio ovdje 12 godina pa je ideja bila da napravim radnju u Gunjevićima, u svom selu, tamo bih imao veću širinu, bolje uslove, ali tada nije bio napravljen most, nisam mogao čamcem prebacivati materijal, tako da sam otvorio ovdje. Moja supruga Dina mi je obje ruke, ona se razumije u pare, a ja nisam neki znalac. Ja znam zaraditi, ali ona sačuvati”, objašnjava nam ponosni suprug.
Posao stolara je malo kome zanimljiv, rijetki su oni koji se odlučuju za zanate pa tako i nema mnogo izbora, bar kad je riječ o ovom dijelu BiH. Prema podacima iz Obrtničke komore, Goražde ne samo da ostaje bez stolara, već i električara, molera, vodinstalatera… A sve je to potrebno ovom gradu, smatra Izet.
“Ne može se živjeti bez zanata, da nas ima 50 stolara u gradu ne treba nam jedan konstruktor ili dizajner, a ja to sve sam obavim. Dobar majstor je bolji od arhitekte, ali nema ih i nije to problem samo u stolariji, svuda je problem u tim zanatima, ovdje su samo komercijalisti. Evo ja imam uslove da rade četiri čovjeka. Da je neko mlađi pa da ja to namjestim, naučim kako se radi, kako bih ja htio, ali ništa od toga. I ja bih mogao mnogo više posla uraditi, ali niko nije zainteresovan za ovo”, kaže Izet.
Dodaje kako na Zavodu za zapošljavanje nema nijedan stolar, ali i da nemaju gdje završiti tu školu. Prije su se za ovo zanimanje školovali u Rudom i Čajniču, ali je vremenom i to ugašeno.
Posao kao lijepa žena
“I ovo će nestati. Jer najmlađi stolar je kod mene, rođak mi. Nedim Hodžić je silan majstor, nije aljkav, puno radi i voli ovaj posao. Ovaj vam je posao kao lijepa žena, stvoren za maštu. Treba malo više ‘klikera’, ali bogami i leđa da se nešto napravi. Kad čovjek jednom nauči i zavoli ovo raditi, uradi kvalitetno, nema tu povratka. Ja sam u Njemačku otišao kao majstor i tamo sam brzo napredovao, jer oni prepoznaju ono što je kvalitetno. Ni ovdje se narod ne žali, ja nemam nikakvih reklamacija. Uvijek imam dovoljno posla da zaradim, straha nema, ne mogu ostati gladan, plaćam obaveze, nemam nikakvih problema. Svaka podrška dobro dođe. Dvije sam cure iškolovao, udale se, najmlađa još studira na Odsjeku za germanistiku. Ona je i rođena u Njemačkoj, a ja očekujem da ima tih radnih mjesta u Goraždu”, kaže Izet.
U poslu stolara moraš biti i veoma oprezan i pažljiv, dodaje majstor kojem je u jednom trenutku nepažnje mašina odsjekla prst.
“U početku mi je smetalo, ali sam se navikao vremenom i radim bez problema, takav je život”.
U Izetovu radionicu danas svraćaju mušterije iz cijele regije.
“Nema stolara, osim u Foči, i nema ovako malih da rade na ovaj način. Mogao bih ja i mnogo više, da sam htio izložbeni salon otvorio bih u gradu, ali nema potrebe, jer će se ovi poslovi vremenom ugasiti. Mi smo i dobili podsticaje, prvi put, i imamo podršku Obrtničke komore, čak sam aplicirao i u Mostar, ali to još nije završeno. Meni je 52 godine, ne treba mi više ništa, želja mi je samo da se još Nedo ostvari u tome, jer je dobar majstor, pa ako neko nekad i poželi da ovo radi, od njega još može da nauči”, zaključuje Izet.
