Rat u Goraždu bio je težak, ponekad je ličio na puko preživljavanje, ali je tada bilo mnogo više sloge bez obzira na nacionalnost, sjeća se Drago Nemec, pripadnik ARBiH i član Vojnog orkestra.
Eksplozija granate
Završio je Srednju tehničku školu, ali je muziku uvijek volio, do rata bio član Gradskog muzičkog centra, pa je i eksplozije granata u opkoljenom gradu pokušavao nadjačati zvucima svog saksofona.
- Bilo je primirje, tri dana ništa, a onda odjednom čuješ ispaljene dvije. Znali smo da imamo 20 sekundi da se sklonimo bilo gdje. Neki su pošli na drugu stranu, a ja i prijatelj zapravo smo krenuli prema mjestu gdje će ona pasti. Moja noga ostala je van zaklona, da sam imao još pet sekundi, sve bi bilo dobro – sjeća se Drago trenutka koji je zauvijek promijenio njegov život.
Iz Goražda je evakuiran dok su učesnici pregovora krojili karte u Dejtonu. Najprije u Sarajevo, potom Zagreb, a na kraju u SAD. Brzo se uklopio u novu sredinu.
- Jednom su me tamo odveli na neku proslavu i tu je svirao orkestar. Toliko me se to dojmilo da sam sjeo ispred i slušao. Jedan od njih je primijetio i prišao mi. Kada je čuo da sam svirao 20 godina, pozvao me na probu, dao mi svoj saksofon i tako sam počeo svirati i tamo – kaže Drago.
Strastveni je ribolovac, pa je i u Minesoti, državi sa 10.000 jezera, oživio još jednu ljubav iz mladosti. S ribolovom su obnovljene i veze s magazinima za koje je ranije pisao, pa je uz tekstove radio i fotografije. Od tada se ne odvaja od kamere. Član je Udruženja profesionalnih fotografa SAD i nekoliko fotoklubova, osvajač niza nagrada, a pokreće i vlastiti fotoklub u Pelikan Rapidsu, gradu u kojem živi.
– Ovdje sam rođen, ovo je moj grad, ma gdje bio i koje god državljanstvo uzeo. Još sam Bosanac, imam bosanski pasoš, opirem se, a ne znam do kada ću moći. Fasade se mogu zakrpiti, ali ono što u čovjeku ostane ne. Ovdje je dosta zla počinjeno i razumijem da još ima dosta ogorčenih ljudi, ali i onih koji znaju da svi ljudi u jednom narodu nisu isti – komentira situaciju u Goraždu i BiH, kojima se svake godine vrati.
Mora se dalje
Dodaje da sve ono što se dogodilo u Goraždu i BiH ne treba zaboraviti, ali smatra da se mora ići dalje.
Porijeklo porodice
Drago kaže da je njegovo prezime porijeklom iz Poljske, ali da su generacije Nemeca rođene u BiH. Njegov djed bio je poznati mesar u Goraždu, a otac još poznatiji električar. Osim poljske i bosanske, kroz njegove vene teku i austrijska te slavonska krv.
– Baka mi je Austrijanka, kćerka vlasnika pilane na Palama. Ona je bila svjedok Sarajevskog atentata. Pričala mi je da je s prijateljicama, uoči posjete prestolonasljednika, obukla najljepšu haljinu i izašla na obalu.
Nije bila blizu mjesta atentata, ali je pričala o haosu koji je nastao poslije, kada su ljudi počeli bježati – priča Nemec.
Bez torova
Nemec ističe da za sebe uvijek kaže da je Bosanac.
– Najveća greška ljudi ovdje je što, kada kažu da si pravoslavac, odmah si Srbin, a ako si katolik, moraš biti Hrvat. Ne. Pitajte te ljude kako se osjećaju i nemojte ih u torove vezati – ističe Drago Nemec.
AVAZ
