U Goraždu su se prvi put nakon 25 godina okupili medicinske sestre i tehničari nekadašnje Ratne bolnice. Okupljanje su inicirali medicinska sestra Aida Keškić i Edo Hadrović izprodukcijske kuće „Haber“ iz Sarajeva koja planira objaviti knjigu o herojima ubjelom koji su u nemogućim uvjetima i po troipogodišnjom opsadom, upolusrušenoj zgradi nekoliko stotina metara od linije odbrane, spašavali živote.
Bol i ponos
Medicinsku sestru Samiru Kulović rat je zatekao na radnom mjestu u Domu zdravlja , koji je preko noći pretvoren u ratnu bolnicu, bez ikakvih uvjeta za zbrinjavanje ratnih rana. Nije bilo hirurga ni ortopeda, a tada mali broj sestara organizirao se najviše zahvaljujući Paši Musabašić, koja je zbog bolesti bila spriječena da prisustvuje druženju.
–Bila sam majka bebe od 15 mjeseci i nisam bila obavezna ali bilo nas je veoma malo i došla sam da pomognem. Šok, nevjerica, ali brzo smo se snašli. Nismo imali opremu, materijal, čak ni operacione sale, sve smo morali improvizirati. Naša anestezija bila je krpa na ustima, držite ruke ili noge u zavisnosti od toga šta se radi, snimci amputacija naživo obišli su svijet. Za jednu noć znalo nam je doći i po 30 ranjenika, ali nam je najteže bilo kad nam dovezu ranjenu djecu – sa suzama govori Kulović.
Tokom druženja vraćene su uspomene na dane bola, ali i ponosa te na kolege ranjene i poginule na radnim mjestima, ali i na dane kada je u jeku agresorske ofanzive i borbi u neposednoj blizini bolnicom odjekivala pjesma ranjenika.
–Sve se radilo u improviziranim uvjetima. Nakon 25 godina konačno se neko sjetio da nas okupi. Iz Sarajeva sam došla da budem tu, sa mojim ratnim kolegicama –kaže Hajrija Mutapčić, sestra ratne bolnice.
Cijene doprinos
Heroji u bijelom kako su ih nekad zvali danas su zaboravljeni.
–Pacijenti a posebno ranjenici idanas cijene doprinos medicinskog osoblja, ali se i oni ni za šta ne pitaju uovoj zemlji. U postratnom periodu mi smo zaboravljeni –kaže maloljenapripadnica ARBiH i sestra ratne bolnice Mersiha Nogo –Pecikoza.
Najteži trenuci
Svaki sat bio je težak u opkoljenom gradu i granatiranoj bolnici ali je Samira Kulović jedan od najtežih trenutaka doživjela kad je, nakon granatiranja Crvene zgrade u Rasadniku u bolnicu dovezena kompletna porodica, otac, majka i dvoje djece.
–Jedan dječak je poginuo a drugi je teško ranjen. Borili smo se za njegov život a on je cijelo vrijeme ponavljao samo da mu spasim majku, to je bilo strašno jer je njegova majka već bila podlegla –kaže Kulović.
Drugi dječak ranjen na izvoru vode u Luci imao je gangrenu noge i trajali su pregovori o njegovoj evakuaciji.
Kad se to sve dogovorilo, povezli su ga ali je stigao do Ustiprače i preminuo. Kad su gra vratili svi smo izašli pred bolnicu i ne znam ko sve tada nije plakao –kroz suze se sjeća ova hrabra žena.
AVAZ
