Nakon dugogodišnjeg rada u trgovini i ugostiteljstvu Goraždanin Mirsad Kadrić zatvorio je svoj restoran, kupio jato kokoši i dvije krave i otišao na djedovinu u Čauševiće, selo na granici entiteta i općina Goražde i Novo Goražde.
U mjestu čije su kuće spaljene tri godine poslije rata, manje je nepravde nego u gradu, a životinje su postale bolji prijatelji od ljudi.
Krive i godine
– Osam godina radio sam u Goraždu kao konobar, a onda još pet u Sarajevu kao komercijalista. Nakon toga sam se vratio u Goražde, probao s prodavnicom, pa restoranom, ali nije išlo. Zbog niza okolnosti sve sam zatvorio i otišao na selo. Sklonio se od svega. Jednostavno, nešto u tebi prelomi, ako su svi ti ljudi došli sa sela u grad, e ja sada odoh na selo da vidim što su pobjegli odatle. Vjerovatno su i godine krive, cijeli život po kafanama, u gradu, na asfaltu i sad daj nešto novo, neki novi izazov – kaže Kadrić.
Sistem kojem je nepravda temelj i koji sve više liči na bezvlašće, mlade ljude tjera iz države. S otvaranjem granica sve više ljudi ide i mnogo više će ih otići, uvjeren je Mirsad.
– Ljudska riječ više ništa ne vrijedi i to je nešto najgore. Evo, u ovom selu, od mog djeda zemlja, a usred nje neka tuđa kruška. Kad pitaš kako, odgovor je – na riječ. Ljudi su tako živjeli. Danas toga više nema – dodaje.
Mirsad je u gradu mnogo poznatiji po nadimku Casper, za koji je, kaže, kriv djed. U Čauševiće država nije usmjerila ni ekser za obnovu, a s komšijom Sabitom Mirsad od snijega čisti i lokalni put. Ruševine još podsjećaju na zlo vrijeme, a Casper među njima zaista i podsjeća na simpatičnog duha iz popularnog crtanog filma.
S vjernim psom Garom počeo je obrađivati vrt i čistiti zaraslo imanje, kreditom je kupio dvije krave i nabavio kokoši, koje mu je desetkovala lisica. Od tri košnice pčela dvije su stradale, ali sve je to dio svakodnevne borbe na selu.
Teški počeci
– Da mi je neko prije pet godina rekao da ću živjeti na selu, ja mu ne bih vjerovao, pa tako ni majci nisam govorio. Čovjek je dovezao krave, muzilica još nije stigla, a ja ne znam da ih muzem. Prvo sam tražio da ih vozi nazad, pomuze i vrati mi ih, ali pomogao je komšija, a ja sam onda zvao isporučioca i tražio da mi pošalju mašinu ili će me naći obješenog o drvo – s osmijehom se prisjeća Kadrić.
Mnogi su mislili da će od novog zanimanja odustati nakon nekoliko mjeseci, ali Kadrić već tri i po godine pokazuje da se od proizvodnje hrane može živjeti.
– Dnevno radim tri sata, ujutro, oko podne i navečer, dok ih pomuzete, očistite im objekt i date im da jedu. Za tri sata posla možete imati lijepu platicu – pojašnjava.
Bez pomoći države
Od države nije dobio nikakvu pomoć. Tražio je samo jednom, ali je za papire potrošio 150 maraka, a dobio smiješno obrazloženje zašto njegov zahtjev ne može biti odobren. Radeći na imanju, otplaćuje kredit, a poslije će razmišljati o širenju proizvodnje.
AVAZ
