Danas je Dan Armije Republike Bosne i Hercegovine. Prije 27 godina, iz Patriotske lige kao osnovne sile, nastala je državna vojska koja je, po prvi put otkad Bosna i Hercegovina postoji, odbranila državu i njen glavni grad Sarajevo, te sačuvala narod od potpunog uništenja.
Kada se osvrnemo na ovakav, historijski epohalan uspijeh, koji će ostati zapisan dok god bude postjala i ova zemlja, ne možemo zaboraviti činjenicu koja se prešutkuje: ko je i kada ukinuo Armiju RBiH, zašto je to učinjeno, zašto su joj ukradene pobjede pred Mostarom i Banja Lukom, odnosno, zašto generali, komandanti i borci Armije RbiH danas, umjesto u počasnim ložama, vrlo često sjede na optuženičkim klupama države koju su odbranili.
Armija Republike Bosne i Hercegovine je, historiji za volju, osnovana 4.7.1992.godine na prijedlog komandanta Oružanih snaga RBiH, generala Sefera Halilovića, odlukom Predsjedništva RBIH. Zašto se Dan Armije RBiH obilježava 15.4., a ne 4.7., historijski nije jasno ali politički jeste: do 15.4.1992.godine važio je poziv za objedinjavanje svih patriotskih snaga.
Kratko rečeno, politika je donijela odluku da 15.4. bude obilježen kao Dan Armije RBiH iako je Armija RBiH, historijski i po stenogramu sjednice Predsjedništva RBiH, nastala 4.7.1992.godine.
Tokom sjednice Predsjedništva, general Halilović je obrazložio prijedlog za formiranje Armije RBIH i njenih šest korpusa. Član Predsjedništva RBIH, Fikret Abdić, zamolio je odluka sačeka dok je predsjednik Predsjedništva RBIH, Alija Izetbegović, upitao generala Halilovića može li odluka sačekati do sljedeće sjednice Predsjedništva RBIH. Ostalo je historija…
Za prvog komandanta Armije RBiH, odnosno načelnika Glavnog štaba/Štaba Vrhovne komande, imenovan je general Sefer Halilović za čije je vrijeme Armija RBiH narasla na vojsku od 5 korpusa i 220.000 vojnika. Njegovi zamjenici bili su generali Jovan Divjak i Stjepan Šiber. Za vrijeme njihovog upravljanja Armijom RBIH u sastavu ove oružane sile naše države, nalazilo se oko 25% pripadnika srpske i hrvatske nacionalnosti.
Armija RBiH je tokom 1992. i 1993.godine uspijela odbraniti Republiku BiH, najveći dio stanovništva sačuvati od genocida i progona, odbraniti glavni grad države – Sarajevo, zatim osloboditi najveću slobodnu teritoriju u istočnoj Bosni – sve do Setihova, starog Rudom, polovine Višegrada, dijelova opštine Foča itd. Također, Armija RBiH uspiješno je odbranila državu od napada tri republike – Srbije, Crne Gore i Hrvatske, te uz međunarodni embargo na uvoz oružja.
Krajem 1993.godine, Armija RbiH je promijenila svoj multietnički karakter, ali i personalni sastav kako u komandnoj, tako i u vojničkoj strukturi. Umjesto generala Halilovića, na njegovo mjesto imenovan je oficir Rasim Delić kojeg su pripadnici Patriotske lige, aprila 1992.godine, zarobili na padinama Trebevića kao oficira agresorske JNA.
Bilo je to po prvi put u poznatoj historiji ratovanja da zarobljenik jedne vojske, kasnije, postane njen glavnokomandujući.
General Stjepan Šiber poslan je u diplomatiju i smijenjen sa svoje funkcije čime je Armija RBIH izgubila hrvatsku komponentu. General Jovan Divjak je dva puta davao ostavku na svoje mjesto i bila je planirana njegova smjena jer je u Armiji RBiH, nakon polovine 1993.godine, ostalo ispod 2% vojnika srpske nacionalnosti.
Umjesto teritorijalnih naziva brigada, počinuu se formirati jedinice sa nacionalnim i vjerskim predznakom (recimo prva brigada Armije RBiH zvala se Isa beh Ishakovića, a posljednja koja je formirana bila je 195.muslimanska lahka brigada. Prva oslobodilačka operacija Armije RBiH zvala se “Jug 92” a posljednja “Farz” i “Tekbir” itd). Sve ovo dovodi do promjene identiteta Armije RBiH u domaćim i međunarodnim krugovima.
Pregovori o ustavnom uređenju RBiH, odnosno njenoj unutrašnjoj diobi na tri a, potom, na dva entiteta, doveli su i do relativizacije historijske i pravne pozicije Armije RBiH. Ona je od državne vojske postala jedna od “tri vojske”, kako se i danas tretira. Mirovnim sporazumima ispalo je da je Armija RBIH jednako oslobađala RBIH kao što je to radila i kvislinška “Vojska Srpske Republike BiH”.
Da je politika odigrala protiv Armije RBiH, svjedoče na desetine optužnica protiv komandanata, generala i vojnika Armije RBiH u kojima se tretiraju kao da su rušili i napadali, a ne branili sopstvenu državu.
Razni nivoi tužilaštava, od Den Haaga do Sarajeva, do sada su optužili dva komandanta Armije RBiH, pet komandanata korpusa (Hadžihasanović, Alagić, Dreković, Mahmuljin, Dudaković), više komandanata divizija i operativnih grupa te na stotine pripadnika Armije RBiH. Samo rijetki su, sa suda, izašli kao nevini uz napomenu da se vodi na desetine istraga čij cilj je da Armiju RbiH, pravno i historijski, izjednači sa agresorskim vojskama.
Nije benigno istaći da je najveći broj svjedoka protiv generala i komandanata Armije RBiH, koji su svjedočili u Den Haagu ili Sarajevu, bio iz Sarajeva, Tuzle, Zenice i Bihaća, odnosno da su većinom bili Bošnjaci koji svjedoče štiteći političke mentore, finansijski interes ili, pak, sakrivajući vlastitu ulogu u zločinima.
Tako se dogodilo da je Armija RBiH, vojska koja je odbranila državu, njen glavni grad te sačuvala narod – sve po prvi put u hiljadugodišnjoj historiji naše zemlje, izdata od strane politike i njenih, manje – više redovnih i istih svjedoka. Takvu vrstu izdaje dnevna politika i interesi mogu progutati – historija sigurno neće.
gorazdeportal.com / bnn.ba
