Na život u nehumanim uslovima, stanovnici kolektivnog centra Belvedera u Goraždu potpuno su navikli jer za bolje i ne znaju, ali se plaše dolaska zime jer rijetki su u prilici nabaviti dovoljno ogrijeva da zagriju kućice koje su u katastrofalnom stanju na što smo nebrojeno puta upozoravali.
Ogrijev je jedino što treba starica Rahima Džaferović kojoj žele pomoći prijatelji iz Holandije dirnuti pričom koju su mediji nedavno objavili o ovoj bespomoćnoj ženi. 77-godišnja Rahima je stanar kolektivnog centra Belvedere već 20 godina. Muž i svekrva su joj umrli, sin i kćerka žive u Sarajevu, a Rahima je potpuno sama.
Strah od zime
“Mi smo iz Višegrada, iz Kaoštica, tamo smo radili zemlju tako da nije bilo penzije. Izganjala sam ono 90 KM, to mi donese poštar Ramiz, a on mi i struju plati kad treba, jer ja ne mogu sići u grad. Nisam dobrog zdravlja, puno lijekova pijem. Djeca mi dođu kad mogu, donesu kafe i šećera, ali svako ima svoje probleme. Brašna, hvala Bogu imam, vreću i po. Ja sebi sama sve kuham.
Evo jutros ispekla hljeb, klanjala podne i pošla da pitam za drva. Kad bi mi ko pomogao samo bih sebi drva kupila. Ide zima, a u ovim kućicama dok ložiš i čuješ, čim prestaneš hladno. Musafa mi cijelo ljeto sam ložila. Nemam ja ništa na struju, samo stari frižider, a i ne treba mi jer sam stara za to. Eto obećavaju ima tri godine i više da nam prave zgradu, a ja bih opet ovdje voljela ostati. Nije za stara insana grad”, kaže Rahima Džaferović.
Ovu će zimu na Belvedere dočekati i samohrana majka Anela Hlivnjak. Ovdje je skoro godinu dana sa dvoje djece. Preživljavaju od 87 KM dječijeg dodatka.
“Prije smo živjeli na Ilovači, muž se oženio ponovo, istjerao i mene i djecu i ovako jedva kraj s krajem sastavljamo. Smještaj nije uslovan, ali bar ne plaćamo kiriju. Curica je peti razred, a dječak nema još pet godina. Moji su u Vitezu, ali nisu u nekoj situaciji da bi mogli pomoći. Nisam još drva nabavila, sve mi treba, hrana, odjeća, obuća, nisam u stanju da kupim, a dijete mi ide u školu i svaki dan joj treba bar marka ili marka ili dvije. Odlična je učenica, to me raduje jer život je ovdje katastrofa, koliko možemo pomognemo jedni drugima, ali zaista ima ovdje puno ljudi koji trebaju pomoć”, ispričala je Anela.
I Muhamed Sofović je samohrani otac, bez posla, jer je obolio.
“Ne radim jer sam operisao kičmu. Imamo dječiji dodatak 58 KM, troje djece je sa mnom, ova se najstarija udala, a najmlađi je deveti razred. Drva su nam najpotrebnija, jer je ovo neuslovno, jako je hladno zimi, nije lahko zagrijati ovo. I hrana, nje uvijek fali”, dodaje Muhamed.
U istoj kućici, samo u odvojenoj sobi je njegova majka Mevlida Šuman. Teško je oboljela nakon pogibije mlađeg sina prije sedam godina.
“Nema kakve bolesti nemam, on u grob, a ja u postelju. Nikad ga moje srce neće zaboraviti. Nije lahko, u ovoj sobici provodim vrijeme jer i tamo je gužva, djeca”, priča Mevlida.
Sadaka
Stanovnici naselja Belvedere uglavnom se raduju bilo kakvoj pomoći, no posjete su rijetke posebno u godinama poput ove kada nema izborne kampanje.
“Bili su obećali stanove, sad nema, bit će kao kasnije i nikad. 18 godina sam ovdje, sedam godina provela u Glamoču s majkom, tu mi je majka bila dok nije umrla. Ma koga briga za nas ovdje, svako ima svoje probleme. Ja nosim aparat za sluh, promjenila sam ih do sad tri, ovo mi je četvrti. Ne mogu nabaviti novi, jer najjeftiniji je 820 KM. Ovo što mi primamo je sadaka, ja sam bila u logoru i u Podhranjenu I na Površnici, uhvaćena sam u Lozju. Ne želim više da se vraćam na to, oboljela sam, radila sam dok sam mogla, koga to briga. Samo znam da mi je u logoru bilo bolje nego danas”, kazala nam je Sida Bogdanić.
U kolektivnom centru Belvedere nadomak Goražda smješteno je više od trideset porodica, raseljenih osoba i izbjeglica iz okolnih gradova i mjesta koji su tokom rata našli utočište u Goraždu, a nikada se nisu vratili svojim kućama iz različitih razloga, Među njima su uglavnom ljudi koji pripadaju najsiromašnijim slojevima društva i u stanju socijalne potrebe, ili druge ranjive kategorije.
