Svi su me bili oplakali i niko ne vjeruje da sam još živa, kaže Goraždanka Zekija Čardaklija, jedna od pacijentica koje po tri puta sedmično putuju u 100-ak kilometara udaljen UKC Sarajevo da bi prošle težak proces hemodijalize i tako nastavile živjeti.
Duže od šest godina dijalizu je obavljala sama, kod kuće, svakih šest sati. A onda je zbog teške infekcije morala na operaciju, tokom koje joj je kateter za peritonealnu dijalizu morao biti odstranjen.
Uspjela je preživjeti, iako se ni ljekari nisu tome nadali. Već godinu ide na hemodijalizu u Sarajevo. Dva sata putovanja u jednom, dva u drugom pravcu u neuvjetnom vozilu, po mrazu ili ljetnim vrelinama.
– U maju mi je pozlilo tokom vožnje. Završila sam na Trećoj internoj na intenzivnoj. Visok kreatinin, stalo srce, pa tri dana nisam sebi dolazila jer imam i anginu pektoris, šum na srcu i začepljenje – kaže Zekija.
Izgubila je više od 30 kilograma, a svaki zamor donosi nesvjestice.
– Kući kad dođem, jedva čekam da legnem. Ima naroda i bolesnijeg, u kolicima idu. Ako ranije završiš, moraš ih čekati – ističe Čardaklija.
Kantonalni i gradski zvaničnici nekoliko godina obećavaju otvaranje dijaliznog centra u Goraždu da bi pacijenti iz BPK bili pošteđeni neizdrživih putovanja.
– Ni u šta što govore ja ne vjerujem. Od ovih budžovana niko, hvala Bogu, od porodice ne ide na dijalizu, a da idu, to bi brže riješili. Sve radnici i penzioneri. Kad mali gradovi poput Kaknja i Visokog imaju dijalizni centar, zar ne možemo i mi, pita Čardaklija – dodaje Čardaklija.
AVAZ
