Kako bi pokušala spriječiti i definitivno protjerivanje umjetnosti iz grada na obalama Drine, te podstakla veliki broj mališana koji se rađaju sa talentom sa slikarstvo, Goraždanka Irma Gušo – Smajlhodžić planira otvaranje Škole crtanja. Nakon šest godina rada u školi, sa djecom, shvatila je da zbog trenutnog statusa umjetnika većina kreće nekim drugim putevima.
– Dok sam radila kao nastavnica otkrila sam mnogo talentovane djece. Za mjesec dana uradili smo 30 umjetničkih slika, imali izložbu za dan škole i te slike i sada su u prostorijama škole. Na žalost, ta djeca su upisala elektrotehniku, mašinstvo, jer umjetnost u Goraždu stvarno ne postoji. O školi crtanja razmišljam i zbog toga što mnoge kolege kažu da imaju problem sa mobitelima i internetom kod djece. Iz tog ludila treba djecu skloniti i bolje je da dijete provede dva sata crtajući, bojeći, razmišljajući, nego za kompjuterom – kaže Irma.
Na ovaj način ova akademska umjetnica pokušala bi promijeniti praksu da se talenat učenika nagradi peticom iz likovnog, te pomogla i ohrabrila mališane da ne odustaju od svojih snova. Talenat kojeg posjeduje otkrila je tek u četvrtom razredu srednje škole.
– U tom trenutku poginuo je Toše Proeski i iz ljubavi prema njegovoj muzici nacrtala sam njegov portret. Tad sam prvi put spoznala da ja to stvarno umijem – sjeća se Irma.
Njen put ka diplomi profesorice likovnih umjetnosti bio bi mnogo lakši da je imala pomoć koju danas želi ponuditi drugima. Iz srednje poljoprivredne škole upisala je akademiju u Mostaru i sa prvim radovima oduševila profesora crtanja, Mirsada Begovića. Za razliku od kolega koji su završili srednje škole likovnih umjetnosti, Irma je imala samo talenat, pa je prva ocjena iz crtanja bila „mršava“ sedmica.
– Nakon te ocjene toliko sam radila i crtala. U kafiću bih crtala ljude koji sjede za drugim stolovima, u parku ljude kako se igraju sa djecom. Stalno crtanje, samo crtanje, donosila sam svako dvije sedmice po 300 radova – priča nam energična Goraždanka, te dodaje da, kad nešto voliš, ne postoji prepreka koju je nemoguće savladati.
– Historija umjetnosti je knjiga koja je teška četiri kilograma, ali meni je bilo uživanje da je učim. To mi je bilo kao da čitam roman, gledam film u toj knjizi. O kubizmu, Pikasu, Van Gogu, njihovim biografijama, porodicama, to sam sa užitkom učila, jer kad nešto voliš ništa ti nije teško – pojašnjava.
Čudesno otkriće, komentar je njenih profesora tokom studija. U Goraždu je, međutim, oko šest godina radila u školama, ali je kao jedini profesor likovnih umjetnosti – grafičar, ipak ostala bez posla. – Ne možemo nikoga kriviti. Da li zbog toga što nema djece ili što su kolege primljene za stalno i rade već dugi niz godina, posla za nas nove zaista nema – kaže Irma Gušo- Smajlhodžić.
AVAZ
