Mnogim su slikarima inspiracija prekrasna Drina i njene obale. Posjete Goraždu češće su ljeti u vrijeme festivala i likovne kolonije koja okupi poznate umjetnike. Rado dolaze, ali i odlaze, no jedan je Mostarac Jasenko Dostović sreću okušao upravo na obalama Drine. Postao je vlasnik jedinog slikarskog ateljea u ovom gradu, a vjerovatno će to ostati do nekih boljih vremena.
Mali gradovi možda nisu centri umjetnosti, ali ih krase mjesta poput Jasenkovog ateljea koji prijatelji vole nazvati umjetnički kutak s puno duše. Smjestio se u ulici pored nove caffe slastičarne. Atelje s mirisom kolača, kafe i slikarskih boja, u kojem nastaju ulja na platnu ‘iz duše’ i slike po narudžbi. Tako ih bar dijeli vlasnik dok lista stare fotografije tražeći prvi crtež koji je naslikao u Mostaru još kao dječak iz doma kojem nije nedostajalo roditeljske ljubavi.
Džeparac zarađivao slikajući
“Sve što nedostaje nadomjestili su crteži. Rano sam počeo slikati, uradio sam i Titov portret 1980. godine, koji je poslan u Beograd, i poslije sam dobio zahvalnicu. Nikako to ne mogu naći među papirima, ali nekako mi je važno”, kaže ovaj umjetnik.
Njegove prve slike pa i portret Tita urađene su na neobičan način, od zrnevlja i sjemenki, a nastajale su u malom ateljeu tadašnjeg dječijeg doma u Mostaru. Od zrnevlja makova, kukuruza, rogača, riže, konoplje, tikve i drugih sjemenki pravio je slike na koje su bili ponosni svi štićenici doma.
“Još kao dječak sam upoznao slikarske tehnike i počeo zarađivati džeparac od slikanja. Slikao sam za jednu privatnu galeriju u Mostaru”, priča umjetnik.
Kasnije su došle izložbe i ozbiljniji rad. Motivi koji dominiraju na njegovim slikama su voda i nebo, Neretva i Drina, obje utkane u misli i srce umjetnika. Uz Neretvu je odrastao, a u Drinu se zaljubio.
“U mom srcu su Goražde, ovo danas u kojem je moja porodica, i moj Mostar, onaj iz djetinjstva. Odrastao sam u ulici koja se zove Cernica. Kad nisam bio u školi, bio sam na Neretvi, oko Starog mosta, gledao galerije i starije kako slikaju”, kaže Dostović.
Galerija i izložbe u Njemačkoj
Kao i mnogima, rat mu je preokrenuo život, a Jasenko je u Njemačkoj konačno mogao da živi od slikarstva, jer sve do tada ipak je bio samo hobi. U Dizeldorfu je dobio priliku da u fabrici za umjetničke slike i ramove ručne izrade usavrši korištenje novih tehnika pa je radio na inovacijama ramova i slika velikih formata za poznate objekte. U Dizeldorfu je imao i prvu samostalnu izložbu.
“U gradu Neusu sam otvorio vlastitu galeriju. Tada sam upoznao djevojku koja je promijenila moj život i adresu stanovanja. Moja supruga Sutka je također veoma kreativna, voli cvijeće i slike i tako smo našli zajednički jezik. Bili smo u Njemačkoj pet godina, dobro smo živjeli. Onda je moja supruga koja je Goraždanka nakon pet godina kazala ‘haj’mo mi u Goražde, tamo se može živjeti i bez para'”, smije se Jasenko.
Samouki slikar zavolio je Goražde kao što voli rodni Mostar i postao vlasnik jedinog ateljea u gradu na Drini. Malu umjetničku radionicu otvorio je prije 13 godina i uspijeva živjeti od slikarstva.
U Goraždu može i bez para
“Od slika živi cijela porodica, djeca se školuju, jedan studira informatiku u Mostaru, drugi je u Sarajevu na ekonomiji. Živimo jednostavnim životom, stalo nam je da se djeca obrazuju, to je cilj, a nama je dovoljno kad odemo do vikendice i družimo se s prijateljima. Ne bih mogao živjeti na drugom mjestu. Zavolio sam ovaj grad i raju. Mogu ja otići do Sarajeva, ali odmah idemo nazad. Meni je ovdje lijepo i zimi, izabrao sam prijatelje koji meni odgovaraju, popričamo, družimo se… Kad mi dođu iz Mostara, uvijek pitaju kako mogu ovdje, a tako sam i ja mislio kad sam tek došao, ali sad sam navikao i lijepo mi je. U principu, nigdje nema na gotovo, svuda se radi, gdje god da si, ali je do tebe kako ćeš se uklopiti”, priča Jasenko.
Iako često slika za svoju dušu, umjetnik je radi egzistencije prinuđen slikati po narudžbi.
“To je tako, komercijalno. Ima posla, nije k’o prije, ali se može zaraditi. Kada je riječ o cijenama, treba biti prilagodljiv, prije je bilo više posla i ljudi su imali više para, a danas malo ko sebi kupi sliku, svi kupuju nekom drugom, kao poklon”, kaže slikar.
S mušterijama morate znati
“Možete vi slikati za svoju dušu, ali ljudi žele na slikama ono što oni
hoće da vide, znate kako je to već, vodopadi, neka kućica u planini,
priroda… Ja kažem da su naše mušterije ‘klasika’. Vrijeme je takvo,
kad ljudi hoće kupiti sliku, uvečer o tome vijećaju, nije jednostavno
dati novac. Oni koji razumiju umjetnost obično nemaju novca za slike, a
oni drugi imaju. Mi se moramo prilagođavati, znati s mušterijama, to je
nažalost komercijala, ali ja cijeli svoj život živim od slika. To je moj
izbor. Dosta ljudi naručuje slike iz inozemstva, ja šaljem u Ameriku.
Ranije sam radio i specijalne ramove, ali to jednostavno nije isplativo,
ima puno posla oko toga, a na kraju to ne možete naplatiti. Siguran sam
u jedno, kad-tad se svaka slika proda. Nekad se sam sebi nasmijem kad
me zovu i kažu mi ‘Daj nam završi tri Goražda do petka'”, kaže Jasenko.
Ističe kako veliki broj mladih, talentovanih umjetnika mora raditi neke druge poslove kako bi preživio.
“Mnogo je talentiranih mladih ljudi, pa i moja djeca slikaju, obojica,
ali to je dobro kao hobi. Niko vam ne može oduzeti ono što je ‘Božiji
dar’, ali sumnjam da se od toga može živjeti danas. Druga su vremena
došla. Nama je možda sreća što smo jedini u gradu i što sam ja dobar s
rajom. Nekad ljudi dođu do vas da ste ne znam gdje, tako je sa mnom.
Imate ljude koji ne vole slike i ne bi ih uzeli da im džaba dajete, ali
uglavnom je više onih koji vole”, kaže Jasenko.
