Četvrtog maja 1992. godine, rano ujutro, počeo je opći napad na Goražde. Jedini preostali grad na Drini koji u to vrijeme nisu zauzele srpske snage napadnut je iz teške artiljerije, a pješadijski napadi i borbe su trajali i danju i noću.
Krug oko Goražda tada je bio zatvoren. Grad je bio kao “kazan” čega su njegovi branioci postali svjesni tek onda kada je sve prestalo, tvrdi Abduselam Sijerčić Pelam, ratni komandant odbrane Goražda.
“Bilo je to specifično ratište, bez komunikacija, vode, struje. Goraždanski patrioti su se počeli organizovati po kvartovima. 3. maja smo zahvaljujući državnoj Službi bezbjednosti imali informaciju da je dan “D” za Goražde 4. maj i da napad na grad počinje u šest sati ujutro. Očekivali smo to, maksimalno smo se pripremili za taj dan, koliko smo mogli, na linijama odbrane, čekali smo do šest sati ujutro, a počelo je 20 minuta do 7 sati. Prve granate su ispaljene prema naselju Luka i općini. Grad je gađan sa Površnice RB-om, potrčali smo prema općini da zaštitimo ljude koji su već došli na posao. Četvrtog maja je bio pješadijski napad na Trebeško brdo i Gradinu, značajne kote u to vrijeme i naši branioci su pružili otpor i zaustavili napad. Tog dana smo zaustavili i demonstraciju Užičkog korpusa prema gradu, a najviše je granatirano naselje Grabovik. Žestoko su granatirali civilne objekte, kuće i cijelo naselje tako da smo civile morali evakuisati. Probleme su nam pravili i pojedinci koji su ostali unutar grada kao snajperisti i trebalo ih je locirati”, sjeća se Pelam.
Očekivani napad na Goražde desio se nakon što su “pali” okolni gradovi Istočne Bosne u kojima su, pokazat će se kasnije, počinjeni veliki zločini. Komandu odbrane Goražda u to vrijeme preuzeo je Štab MZ Stara čaršija.
Osujećeni planovi
“Koordinirali smo fantastično sa ostalima, sa Rokom i njegovim momcima u Vranjskoj Mahali, sa Halidom Hubjerom na Trebeškom brdu, sa Mehom u Kopačima, mnogo nam je značila ta veza i pomoć i od državne bezbjednosti jer su nam davali informacije”, priča Sijerčić.
Kaže da mu je u prvim danima maja najteže pao gubitak Halida i Rašida Hubjera, koji su bili dio organizacije odbrane grada na desnoj obali Drine.
FOTO: Ratni komandant Abduselam Sijerčić Pelam
“Za mene lično to je bila propast svijeta. Na sreću ti ljudi su uspjeli učvrstiti linije odbrane. Najvažnije poslije 4. maja je zauzimanje Gradine 9. maja. Tu smo pronašli plan napada na Goražde, njihov plan. Goražde nije slučajno ostavljeno zadnje, jer je u napadu na Goražde planirano učešće svih jedinica uz angažovanje vazduhoplovstva. U tom panu koji je ima 15 tačaka sve je trebalo da traje od 12. do 15. maja, a već 15. maja planirali su uspostaviti vlast i da muslimani predaju naoružanje. O tom planu u to vrijeme znalo je četiri, pet ljudi, nismo htjeli da stvaramo paniku u gradu. Ali potaklo nas je da se bolje organiziramo, da taktiziramo prema njima, da pojačamo linije posebno prema Obarku odakle smo očekivali Užički korpus i prema Jabuci. Činili smo sve da ih obeshrabrimo, i uspjeli smo u tome”, sjeća se Pelam.
Tajni planovi tzv. oslobođenja Goražda su propali, a grad na Drini nikada nije okupiran zahvaljujući hrabrosti i domišljatosti njegovih sugrađana. Grad su branili ljudi koji su bili u farmerkama i patikama, čak i žene koje su odlučile stati rame uz rame sa braniocima. Esma Drkenda je postala dio Intervenog voda koji je bio ispomoć na svim linijama odbrane grada. Izravno je učestvovala u akcijama za oslobođenje Goražda, rame uz rame sa drugovima.
Revolt koji je pobijedio granate
“Odlučila sam da se branim, probudio se u meni inat i prkos, nisam htjela da čekam kod kuće šta se može desiti. Kad sam se prijavila u komandu, ponuđeno mi je da budem kurir, ali sam odbila jer sam htjela da se borim i da budem na liniji. Ja sam služila JNA i mislila sam, ako već nešto znam, moram pomoći u odbrani golih života jer se tad branio goli život. U dubini duše sam se nadala da rat neće biti, ali razum je govorio da će se to desiti, činjenice su ukazivale na to. Bili smo raja koja je izrasla iz radničkih porodica. Kad su pale prve granate ja i Geca Melvin smo trčali da vidimo gdje su pale, poslije toga smo slušali o Pelamu, rastao je moral u nama”, sjeća se Esma.
Put ratnika je bio trnovit, ali ponosan.
“Naši odlasci su bili na Obarak u ispomoć, prelazili smo Drinu čamcem i ulazili u Zupčiće kad su trebali biti napadi, tamo gdje je trebalo išli smo. Koliko je rat uticao da svi mi živimo drugačije, ja sam druga osoba danas, i meni je to dragocjeno iskustvo. Ono što sam proživjela i tadašnji odnos ljudi koliko god bio težak, bio je poseban. Bilo je teških trenutaka kad smo gubili naše najbolje drugove i kad se išlo na Grebak, pa u akciju, svašta smo preživjeli, a održavao nas je naš humor. Prvi i zadnji dan rata za mene su velika razlika. Kad je stao rat nisam znala kako da se organizujem u novi život kad nema rata i kad ne puca.Teško je bilo kad je počelo pucati, rat je težak ali isto tako je i mir imao svoju težinu. Trebali bi ustajati na noge kad se pomene Goražde, grad heroj, ali ja želim danas da osjetimo da je ovaj grad heroj, i da taj narod u njemu ima satisfakciju i od države i od svih nivoa vlasti više pažnje i da bolje žive”, kaže Esma.
