Mlada profesorica gitare Anisa Parganlija se nakon studija u Sarajevu i Trstu i prilike da napravi međunarodnu karijeru ipak vratila u svoj grad kako bi mladim generacijama u ovdašnjoj muzičkoj školi predavala gitaru, instrument koji je zavoljela još u djetinjstvu.
Kada sviramo, gitaru držimo blizu srca i neposredno osjetimo vibracije tog živog drveta. Predivno je konstruisana, profinjena i simetrična sa svojih šest žica. Izuzetno je i tih i intiman instrument, što ju je oduvijek činilo specifičnom u odnosu na velike i famozne orkestarske instrumente. Tako me je privukla i postala važan dio moje ličnosti i izražavanja. Da bi bio uspješan u bilo čemu, moraš “ispeći zanat”, a zna se šta to znači, dosta predanosti i rada svakodnevno”, kaže Anisa u razgovoru za naš portal.
Školovanje na kozervatoriju
Školovanje koje je počelo u Goraždu morala je nastaviti u Sarajevu, u Srednjoj muzičkoj školi, a potom Muzičkoj akademiji, da bi postdiplomski studij okončala u Trstu, na konzervatoriju “Giuseppe Tartini”. Iskustva koja je stekla tokom školovanja su neprocjenjiva.
“Cijeli studij mi je prošao ekspresno. Otišla sam rano od kuće zbog srednje škole i moj je životni studij otpočeo tada. Kad se osvrnem na tih nekoliko godina, mogu da prepoznam faze u kojima sam se, kroz muziku i studij i kao ličnost razvijala i sazrijevala. Stvarno mi se sada čini da me univerzum sve vrijeme osluškivao, pa mi baš u najbolje vrijeme otvarao vrata za neke prilike koje su se desile. Što se tiče muzike, moj prvi Trst desio se na početku studija – drugi put sam tamo bila na postdiplomskom studiju, i to je za mene bilo veoma značajno, jer sam odmah u startu dobila vjetar u leđa, puno motivacije i novih kapaciteta za rad. To mi je svakako pomoglo da Sarajevo kasnije još bolje iskoristim”, priča Anisa.
Iako je izvanredan talent koji je bh. kulturna javnost imala priliku upoznati, umjesto snova o uspjehu, Anisa je odabrala rad s djecom.
Rad s djecom je privilegija
“Bilo koji rad s djecom me uvijek ispunjava. Duša se liječi muzikom i vremenom provedenim s djecom. Moja je privilegija što i na svom radnom mjestu pronalazim oboje. Ta riječ ‘karijera’ mi je oduvijek bila strana, nikada o njoj nisam ni razmišljala. Zaljubljenik sam u muziku i zbog toga to i radim. Sada kada sam završila magistarski studij i taj dio formalnog obrazovanja osjećam se još slobodnije, tek sam na početku pravog studiranja i istraživanja muzike. Pedagoški rad tome svakako doprinosi kroz potpunije razumijevanje i muzike i instrumenta, a rad s djecom jedan je od najplemenitijih poslova koji postoje. Pokušavam ono što znam prenijeti na djecu, ali od njih dosta i naučim”, ispričala je Anisa za Klix.ba.
ako mnogi sanjaju o međunarodnom uspjehu, profesorici gitare iz Goražda, koja ima izvanredne šanse da napravi takvu karijeru, to nije u prvom planu.
“Pogotovo danas kad smo zaglibili s koronom, kad su se sve države izolovale, dobro smo osjetili šta su to granice. Evo, one postoje i to su neke oduvijek zabetonirane ideje. Zato i imamo razvijen osjećaj za “međunarodno” kao nešto rijetko i ogromno, iako je ova naša planeta izuzetno mala. Vjerujem da ljudi koji su dostigli taj uspjeh nisu puno ni razmišljali o tome. Svakako da ja kao muzičar te granice ne osjećam toliko, jer ih sama muzika nikada nije poznavala, niti su je ikada sputavale. Prava muzika je oduvijek bila vanvremenska i vanprostorna. Na usluzi sam muzici najiskrenije i najbolje što mogu, a šta će mi to donijeti, ne zna se”, kaže Anisa.
Anisa jednostavno uživa u muzici i vježba više nego ikad. Kompozitor koji je najviše fascinira je Bach.
Govoriti Bacha
“Ograničena sam samo na jedno, a to je iznijeti sadržaj koji sviram, da li je to romantična muzika, moderna ili je to Bach. Iznijeti to na način koji je moj pokušaj da dokučim samu srž te muzike i poruke koja će govoriti istinu. Svirati Bacha za mene ne znači svirati i pjevati, nego baš govoriti. Na velikom Bachu počiva sve. Onaj ko prihvati izazov sviranja Bacha, čini se kao da igra šah s majstorom čija je vještina deset puta veća od njegove. Svaki izvođač je ograničen samo svojim vlastitim unaprijed stvorenim ili nekim naučenim idejama o tim djelima. Svaki put kada odsvirate Bachovo djelo, neprestano vam se ukazuju novi odnosi između nota i svaki motiv može se odsvirati na toliko puno različitih načina – i nijedan taj način nije besmislen, niti pogrešan. Čini mi se da onaj, koji se posveti iščitavanju Bachovih kreacija, nikada neće biti potpuno zadovoljan svojom izvedbom, jer će uvijek toliko toga ostati neizrečeno. zbog toga mi je Bach fascinantan”, kaže Anisa.
Pandemija nije mnogo toga promijenila u njenom životu, ali joj nedostaju koncerti.
“Bilo gdje da se nalazim, volim imati mir i produktivnost, i dosta vremena provodim ili u kući ili u prirodi. Ne osjetim sve ove zabrane za markete, kafiće, policijske časove i slično. Jedino što mi fali jesu umjetnička dešavanja. Koncerata više nema ni na mapi. Oni kojih je donedavno i bilo prenošeni su online putem, a to je neuporedivo s onim kada odete na koncert i kada vas dotakne ta energija koju muzika posjeduje. Pandemija je skoro potpuno pokopala umjetnost, koja je ionako bila na rubu egzistencije u ovom današnjem društvu”, zaključuje mlada umjetnica.
