Godišnjica braka bračnog para Aganović “pada” 11. novembra, ali pošto dio godine provedu u Švedskoj radost zbog jubileja kojeg dožive samo rijetki željeli su ranije podijeliti s nama
Pedesetu godišnjicu braka ili zlatni pir već su skoro i zaboravili. Kad su prije deset godina proslavljali dijamantni pitali su se hoće li dočekati platinasti, ali dok dlanom od dlan stigla je i 2021. godina i 70. godišnjica braka Ibre i Sevde Aganović. Istina, godišnjica braka vitalnog i veselog bračnog para “pada” 11. novembra, ali pošto dio godine provedu u Švedskoj radost zbog jubileja kojeg dožive samo rijetki željeli su ranije podijeliti s nama.
Doživjeli dva rata
Ibro je rođen 1932. godine, a Sevda godinu kasnije. Odrastali su u komšiluku i iako je tada imao samo osam godina Ibro i danas pamti dan kada je prvi put vidio.
– Iš’o sam savijati konje, pa sam naiš’o pored njene kuće. Vidio sam je da sjedi na kavali. Plače, nešta je majka ružila. Pitam je što plače, a ona viče – šta je tebe briga, prolazi – priča nam Ibro Aganović.
Bila je to dječija simpatija, ali ozbiljna veza nije dugo trajala, pa je u novembru 1951. krunisana brakom. – Nije se tada moglo ni stajati, ni rukovati s nekim. Otvori prozor, on dolje, ti gore i pričaj, a čitav komšiluk čuje šta pričaš – kroz smijeh kazuje Sevda.
Preživjeli su dva rata i poraća, zapamtili i dobrog, i lošeg, ali ne žale se. Ibro je radio, a Sevda odgajala troje djece – Muharema, Esada i Behiju. – Možda je prvih godina bilo nekih nesporazuma, ali nikad se nismo posvađali da je bilo dva dana da nismo govorili – kaže Ibro.
1947. je završio osnovnu školu. Radio je u nekoliko preduzeća sve dok 1962. nije primljen u tadašnju “Azotaru” u Vitkovićima. Nakon što je završio zidarsko – tesarski zanat izgradio je na desetine kuća u Goraždu. Sevda je početkom rata izbjegla preko Srbije i Makedonije, dok je muški dio porodice ostao u Goraždu. Rat je proveo u Civilnoj zaštiti, da bi 1996. Ibro otišao u Švedsku za Sevdom.
U Bosni ljepše, u Švedskoj ugodnije
– Otiš’o sam misleći da ću gore biti samo mjesec dana. Nisam mogao nikako da se obiknem. Onda mi ona najposlije kaže da me upiše u školu. Nazor me upisala, da idem i učim švedski jezik. Malo sam iš’o s nekim penzionerima, jer ja sam htio kući, a ona neće. Onda odrastoše djeca, rodiše se unuci, čitava familija tamo i kud ću ja onda nego s njima – o Švedskoj nam priča Ibro.
Imali su u životu mnogo lijepih dana, ali im je danas najljepše. U Bosni im je ljepše, a u Švedskoj udobnije, diplomatski odgovaraju vlasnici dvojnog državljanstva. – Djeca se poudala i poženila, fino žive, imamo četvero unuka i troje praunuka, svi školovani, uspješni i poslušni … ako sam i imala kakvih muka, sada sam ih sve zaboravila i sve mi je kako treba – ozarenog lica kaže Sevda Aganović.
Umjesto uobičajenih odgovora da su međusobno poštovanje i razumijevanje recept za dug brak, Sevda otvoreno kaže: “Najvažnije je da imaš dosta para, a onda imaš sve. Ma imaš i poštovanje ako imaš para”. Na primjedbu da možda ipak nije sve u parama Ibro uzvraća pitanjem: “A što ovi prave te milione, ako nije sve u parama što će im te pare!?”.
Na kraju našeg veselog druženja Ibro i Sevda su nas pozvali da, ako dočekamo 2031., skupa proslavimo i 80. godišnjicu njihovog sretnog braka.
AVAZ
