Goražde napušta sve veći broj porodica. Dok priča o gradu blagostanja jenjava, raste nezadovoljstvo političkim i drugim prilikama. Nesigurnost i strah od budućnosti, loš kvalitet života, stanje u obrazovanju i zdravstvu, samo su neki od razloga zbog kojih se odlučuju otići van zemlje.
Među onima koji su spakovali kofere i zaputili se u Njemačku je i porodica Zuko. Neno Zuko je visokoobrazovan mladić koji je imao posao u Goraždu, međutim iz grada na Drini ne odlaze samo oni koji nemaju zaposlenje.
Teške odluke
“Ovo su mi najteži dani u životu, a rastanci i suze su ostavili ožiljke na duši za sva vremena. Teško je bilo donijeti odluku o odlasku. Ali, kada se sve stavi na papir, puno je više argumenata bilo za otići. Smeta mi što moja zemlja već odavno nije zemlja jednakih mogućnosti za njene građane. Postoje privilegovani i oni koji to nisu. Ovi drugi su u pravom smislu te riječi ‘građani drugog reda’. Sama pomisao na to da ‘elita’ uzima sebi pravo da raspolaže onim što pripada svima nama je mučna i tjera na povraćanje. Mladi ljudi shvataju da naporan rad i žrtva više ne znače uspjeh i samim tim se i među njima kreira novi sistem vrijednosti. Svjedoci smo da se sve manje studenata upisuje na visokoškolske ustanove”, kaže Neno Zuko.
Dodaje kako je atmosfera haosa uništila i najmanju nadu da se možemo pomaći makar korak naprijed, što je posljedica političkih narativa koji vuku u 90-e i svakodnevne priče o ratu.
“Ljudi masovno odlaze, naročito mladi i školovani, ostavljajući nesagledive posljedice. Populacija rapidno stari, penzioni sistem je neodrživ, a životni standard sve manji. Usluge u javnim ustanovama sve lošije, degradirano obrazovanje. Ne vidim jasan put za svoju djecu. Loš sistem obrazovanja ostavlja posljedice u njihovom razvoju. Smatram da su moja djeca pametna i da će imati moju podršku u svemu, ali da ipak u ovakvoj zemlji neće naći mjesto koje im pripada, a trebalo bi da im pripadne ono koje svojim radom i trudom zasluže”, smatra Zuko.
Strah od budućnosti dolazi kad čovjek uđe u treću životnu dob, smatra ovaj mladić.
“Neće proći mnogo vremena, a na parlamentu će usvajati izmjene i dopune zakona o PIO-u, gdje će se starosne granice pomjerati, a penzije smanjivati. U takvoj situaciji penzioneri će željeti da što prije umiru jer to neće biti, i već sada nije, život dostojan čovjeka. Kvalitet života nikakav. Ne ulaže se u kulturu, sport. Novac ide u druge tokove od kojih mi kao društvo nemamo koristi. Ja sam probao da se borim, ali jednostavno to nije dovoljno. Našim ljudima nikad dosta, koliko god jada da im se učini. Ako se stvari poprave, ja bih se vratio. To ne znači da ću se vratiti ako standard života bude kao u Njemačkoj, već mi je dovoljno da naša draga zemlja bude društvo jednakih šansi. U takvom ambijentu rado bih se vratio i svim svojim kapacitetima dao doprinos da je gradimo i napravimo najljepšom na svijetu”, kategoričan je Zuko.
Da u gradu na Drini drastično rastu procenti starijeg stanovništava u odnosu na mlade već duže vrijeme upozorava Dževad Adžem, zastupnik u Zastupničkom domu PFBiH iz ovog kantona.
Kanton s najstarijim stanovništvom
“Stanovništvo iznad 65 godina čini 17 posto, a stanovništvo do 18 godina oko 14 posto. Smrtnost je veća od nataliteta, ali više zabrinjava podatak da nam je fertilitet u procentu oko 1,2 posto. Fertilitet je broj djece po jednoj porodilji i da bi populacija bila održiva, on mora biti od 1,8 do iznad 2%. Dakle smrtnost, starosna struktura i fertilitet pokazuju da je BPK u ozbiljnim problemima kada je riječ o stanovništvu. Rezultati popisa iz 2013. i njihova primjena od 2016. pokazuju da je BPK izgubio oko 30 posto stanovništva sa 33.000 na 22.000 i da smo zbog toga izgubili oko pet miliona u raspodjeli javnih prihoda koje privreda ne može nadoknaditi. Koliko smo u ozbiljnim problemima govori i podatak i kad bismo natalitet povećali za 50%, a sada je negativan, da bismo dobili 1.000 stanovnika potrebno je 10 godina, a da bismo se vratili na stanje iz 2013. treba nam 100 godina pozitivnog trenda”, kaže Adžem.
Dodaje kako jedino vlasti ne primjećuju opće nezadovoljstvo ljudi zbog sistemske korupcije, izraženog nepotizma i nepovjerenja da je moguće dobiti posao javno i transparentno provedenim konkursnim procedurama.
Strah od siromaštva
“U ovakvim okolnostima potpuno je razumljiva odluka mladih da odlaze. Koliko je ljudi otišlo najbolje pokazuje podatak da u FBiH imamo u prosjeku oko 90 stanovnika po kvadratnom kilometru, dok na prostoru BPK taj procenat iznosi oko 45 stanovnika. Prazna su sela, prigradska naselja, sve je više onih koji traže pomoć. Čak 5.506 penzionera u BPK prima prosječnu penziju od 450 KM, a oko 4.000 radnika iz realnog sektora ima drastično manju platu od prosjeka Federacije, to znači da 10.000 građana BPK živi ispod granice siromaštva. Blizu 3.000 je u potrazi za poslom između tri i pet godina. Po prosjeku plate smo na sedmom mjestu, iako u ekonomskom smislu već deceniju imamo pokrivenost uvoza izvozom veću od 140% , ali mali prosjek plate i niske plate u realnom sektoru direktno utječu na demografsku sliku, jer danas imati višečlanu porodicu znači odlučiti se za siguran put u višegeneracijsko siromaštvo”, smatra Adžem.
Aida Obuća, premijerka BPK Goražde, je još na početku mandata najavljivala da će prioritet vlade biti ostanak ljudi na Drini. Uz sve složene okolnosti koje su pratile rad vlade u ovom periodu, Obuća tvrdi kako su određene mjere već poduzeli ili da rade na tome. Slaže se međutim da je potrebno mnogo više.
“Odgovorniji odnos izvršne i zakonodavne vlasti. Borba protiv korupcije i sankcioniranje svih koji su prekršili zakon. Politička sigurnost, nove investicije, briga o socijalnim kategorijama stanovništva i redovna naknada, briga za boračku populaciju. Egzistencijalna naknada prva je uvedena u našem kantonu u martu 2020. godine, dok su neki kantoni to učinili tek 2021. godine, stanovi za mlade, ulaganje u infrastrukturu, prilagođavanje obrazovnog sistema potrebama tržišta rada”, ističe Obuća.
gorazdeportal.com
