Na dijalizu idu u Sarajevo u 8.30, a vraćaju se u 19.30 sati što ih dodatno iscprljuje
Pacijenti iz Goražda, koji na iscrpljujući proces hemodijalize putuju u stotinjak kilometara udaljen UKC a potom se na ivici snaga u kombi vozilu vraćaju svojim kućama, kažu da sve već predugo traje. Enver Kodžaga živi u Kodžaga Polju, nekoliko kilometara od Goražda. Ima 67 godina, a već osam ovisi o dijalizi.
– Došlo mi je da ne znam ni šta bih uradio. Čovjek na svašta pomišlja, ali ovome izgleda nema kraja. Sve ide sporo, a nama je svaki dan čekanja k’o godina – kaže Kodžaga.
Poput svojih sapatnika, koji sate provedu u vožnji iako bi trebali odmarati, u uspostavljanje centra ne vjeruje dok on ne počne sa radom.
– Naši premijeri i službenici u Pasata sjednu, odu do Sarajeva i kažu kako su se umorili. A mi odemo, završimo dijalizu i mada bi trebali da legnemo, ponovo u auto i nazad. Odem ujutro oko 8.30, a dođem u 19.30. Danas sam preživio, pa sutra opet moram ići. Da smo imalo normalna zemlja borili bismo se za transplantacije – ističe Kodžaga.
Odselili u Sarajevo
U BPK trenutno živi petnaestak bubrežnih bolesnika, a sa uspostavom centra vratilo bi se još troje koje je odselilo u Sarajevo jer nisu mogli izdržati česta putovanja. Među njima je i Halil Spahović iz sela Kušeši, o kojem u Sarajevu već dvije godine brine kćerka Refija Šalaka.
– Zamislite da cijeli život u svojoj kući živite, ostarite i obolite, pa onda još morate ići u drugi grad. Ovi ljudi puno pate za rodnom grudom i kućom – kazala je Šalaka.
Prošle godine 4 umrlo
Od dana kada je krenuo na dijalizu Kodžaga broji pacijente koji su umrli.
– Za osam godina preminuo nam je 21. Prošle godine umrlo je četvero. Umiru i mlađi, i stariji, godine nisu mjerilo – dodaje Kodžaga.
