Krenuli su u patikama, s jedva ponekim dijelom uniforme, jaknama od šatorskog krila, i tako položili zakletvu, borili se u čizmama s gotovo odvojenim đonom, skoro goloruki…
Govorili su im da neprijatelja čekaju “na sedam metara”, jer nema municije. Govorili su im da ne mogu protiv dva neprijatelja, protiv tri… Bili su izdani, bili su mnogo puta izdani. Bili su sami, pod embargom naoružanja, bez oružja Teritorijalne odbrane koje je bilo ranije bespravno sklonjeno, ukradeno, bili su u okruženju, ubijani artiljerijom, tenkovima, čak i avionima…Ali nisu posustali.
Armija najčasnijih ljudi
Bosna nije šaptom pala! A mnogi su vjerovali da hoće. Lahko i brzo. Kao što vjeruju i danas.
Svijet se danas divi braniteljima Ukrajine. I treba, ona je pokazala odlučnost čovjeka koji brani svoj dom. Ali Ukrajincima je dopremljeno proteklih dana i mjeseci na hiljade komada oruža i oruđa, sistema, opreme, a heroji Bosne izašli su u kožnim jaknama i mantilima i Predsjedništvo BiH branili nekakvim rorama…
Bila je to, kako piše, Zvonimir Nikolić “Armija najčasnijih ljudi”. Ona je to bila i ostala čak i kada je bilo onih koji su – na njihovu sramotu – ukaljali tu čast.
Onaj koji je bio u rovu s njima bio je njihov drug i brat, nije bilo bitno kako se zove. Ma šta govorili.
Zajedno su sanjali slobodnu Bosnu, Bosnu od Une i Drine, od Save do mora, ma koliko političari držali fige u džepu, ma koliko trgovali, prodavali ih, ma koliko ih htjeli dijeliti…
“Pobjeda je blizu, ako Bog da, bit će naša BiH”, posljednje su riječi generala Izeta Nanića.
S tim hrabrim sinovima ove grude stizala je i sloboda. Tamo gdje su oni bili i danas je istinska sloboda. Mnogo stoljeća poslije mudrog Kulina bana i slavnih Kotromanića, Bosna je imala svoju vojsku.
Da ih, na kraju, nisu ponovo izdali i zaustavili, zaista bi bila slobodna i napokon mirna, ali i komotna za sve, jer ne bi bilo ideologija koje bi Bosance huškale jedne protiv drugih i koje bi govorile da ovdje nema mjesta za sve. A ima. Jer, rat je ovdje uvijek uvezen, rijetko je sukob nastojao unutrašnjim poticajima.
Kako god, samo zahvaljujući toj Armiji RBiH opstala je Bosna i Hercegovina – međunarodno priznata, suverena, nezavisna…
Petu godišnjicu osnivanja Armije Republike Bosne i Hercegovine na stadionu Koševo dočekali su najreprezentativniji ešaloni, njih devet. Bilo je to vrijeme bosanskog ponosa.
Armija RBiH izrasla je iz naroda, građana Bosne i Hercegovine koji su osjećali i osjećaju da je ova zemlja njihova jedina domovina. Oni su heroji koji su sačuvali Bosnu.
Zato je uprkos užasnim stradanjima godinama prije toga, najveća smotra Armije RBiH na sarajevskom Koševu 1997. bila satisfakcija i ohrabrenje svim građanima BiH.
Poruka da smo preživjeli i da je Bosna preživjela.
Pored mnogobrojnih građana, najvećoj smotri su tada prisustvovali i rahmetli Alija Izetbegović, predsjedavajući Predsjedništva RBiH, komandanti korpusa koji su vodili svoje snage u odlučujućim bitkama, međunarodni predstavnici…
Jedinice je postrojio armijski general Rasim Delić, a raport je predao general Ramiz Dreković.
Gdje ste bili vi ostale su čitave crkve, džamije i sinagoge
“Posebnu zahvalnost što su danas ovdje sa nama dugujemo porodicama šehida i palih boraca, ratnim vojnim invalidima te demobiliziranim borcima. U ovom stroju ispred nas su borci i starješine stasali u najkrvavijoj školi – ratu. Oni su tu da još jednom iskažemo naše opredjeljenje za borbu za cjelovitu i nezavisnu BiH”, rekao je, između ostalog, armijski general Rasim Delić.
Potom se, praćen ovacijama građana, borcima obratio rahmetli Alija Izetbegović koji je najveće sinove BiH pozdravio sa:
“Vojnici, pozdrav domovini!”
“Dragi vojnici i oficiri naše Armije, dragi članovi šehidskih porodica i invalidi, dragi građani i gosti i prijatelji, čestitam vam ovaj naš veliki praznik“, kazao je Izetbegović na početku svog obraćanja, te dodao:
“U miru koji je zaključen ima i nešto pravde za nas. Ima je toliko za koliko je njena zasluga. Sada smo prišli stvaranju male, ali dobro obučene Armije koja odgovara današnjim potrebama. Danas su ovdje pred vama postrojeni njeni elitni ešaloni, tehnika nije ovdje, ona je u skladištima. Njen najvažniji dio, živa sila, njena duša, odnosno njen reprezentativni dio je ovdje. Postoji puni kontinuitet između te dvije vojske. Narod se ponosio vama, narod je vjerovao ovoj Armiji, uvjeren da je ovo najbolja armija i ona to jeste, što najbolje zna neprijatelj. Taj neprijatelj će ubuduće tri puta razmisliti prije nego digne ruku na ovu zemlju i njen narod. Godina 1992. uz Božiju pomoć neće se više nikada ponoviti. Braneći ovu zemlju, vi ste branili i veliku ideju tolerancije i suživota ljudi različitih vjera i nacija. Tamo gdje ste bili vi ostale su čitave crkve, džamije i sinagoge”, naveo je on.
Nedavno sam, kazao je rahmetli Izetbegović, hodio Bosnom.
“Na sve strane su zelene humke. Smrtnim sjemenom zemlja je posijana, kako bi rekao pjesnik. Ovo je trenutak da se sa zahvalnošću sjetimo poginulih boraca, njihovih porodica i drugova koji su ostali invalidi. Obećavali smo mnogo, ali šta smo učinili? Ovo pitanje treba svakodnevno postavljati i odgovarati na njega. Razgovaram često o tome s predstavnicima invalida i šehidskih porodica. Oni mi kažu da smo učinili dosta, ali i nedovoljno”, poručio je tada Izetbegović.
Takva Armija ne može biti poražena
Gdje smo danas? Trideset godina nakon početka borbe za Bosnu, Bosna je i dalje pred novim izazovima i ispitima. Ponekad se čini da je danas i teže…
Ovih dana reče europarlamentarka Željana Zovko, predstavnica susjedne Republike Hrvatske kako se “ne zna ko će izdržati”, da se “ne zna, još uvijek, kakav će biti krajnji ishod” sa Bosnom.
Mi, pak, vjerujemo da Armija koja je imala Jovana Divjaka, generala koji je prezirao rat i govorio “Ne pucaj!” (“Neka mi je sretna bosanska zemlja s ljubavlju koju nosim sa sobom”), Bosanca i Hercegovca sa “dna kace”. Koja je na svojoj strani imala Dragana Vikića (ma koliko mu sudili i proganjali ga) iz njegove specijalce.
Koja je imala Hujku, Envera Šehovića, Zaima Imamovića, generala Izeta Nanića, Adila Bešića, Hajrudina Mešića, Nesiba Malkića, Safeta Hadžića, Mehdina Hodžića, Gorana Čišića, Atifu Karalić, Arifa Pašalića.
Koja je imala Slavišu Šućura, Aleksandara Sašu Gajića, poručnika Petog korpusa Armije RBiH. Koja je imala Čedu Domuza – što leži uz igmanske partizane – Mihajla Petrovića, Radenka Abazovića, Gorana Stošića, Sretena Lojanicu, Aleksandra Acu Stankovića, Nenada Milojevića, Vlajku Bandića, Dragana Ćurka…
Da takva Armija ne može nikada izgubiti.
Hoćemo li se umoriti? Možda. Ali, Bosna neće šaptom pasti.
U inat svima!
