Delila Klovo Kajić, koja je ovih dana je studentima Northeastern univerziteta iz Bostona u SAD-u, predstavila situaciju u Bosni Hercegovini u vezi pristupa žena i djevojčica javnim zdravstvenim uslugama govoreći o izazovima sa kojima se bh.društvo suočava kad je riječ o ženskim ljudskim pravima i slobodama. U fokusu su pravo na tjelesni integritet i autonomiju, sloboda od seksualnog nasilja, pravo glasa, pravo na obavljanje javne funkcije, pravo sklapanja ugovora, jednaka prava u porodici, pravo na rad, pravo na jednaku plaću, pravo na posjedovanje imovine, pravo na obrazovanje i zagarantirana reproduktivna prava, a jedan od ključnih izazova je nasilje nad ženama.
Nasilje nad ženama u BiH
Prema podacima Agencije za ravnopravnost spolova BIH, od 2015. do 2022. godine ubijeno je više od 60 žena. Fondacija CURE bilježi da je u posljednjih 10 godina, do kraja novembra 2023. godine, ubijeno najmanje 70 žena, među njima je pet koje su preživjele pokušaj ubistva. Podaci iz 2021. godine da je svaka treća žena žrtva nasilja, a da je svaka druga starija od 15 godina doživjela neki oblik psihičkog, ekonomskog ili fizičkog zlostavljanja su poražavajući i ukazuju na visok stepen tolerancije nasilja nad ženama u bh.društvu.
“Nažalost, podaci nisu pouzdani jer ne postoje precizne evidencije, prikupljaju ih agencija i nevladine organizacije posvećene borbi protiv nasilja nad ženama. Uz to. najvećem broju ubistava prethodilo je dugotrajno nasilje koje nije bilo prijavljeno ili je bilo prijavljeno, ali je izostala adekvatna reakcija institucija. Također, u većini slučajeva počinilac je bio bivši bračni, vanbračni ili emotivni partner”, ističe Klovo-Kajić.
Nasljedno pravo
Kao jedan od izazova ističe i nasljedno pravo te navodi da je autorica Mirjana Miškić sa Pravnog fakulteta u Banja Luci obradila vrlo interesantno pitanje koliko i kako supruge i kćerke u Bosni i Hercegovini nasljeđuju imovinu.
“Prema zvaničnim podacima evidencije za nepokretnosti, samo 34% žena u BIH su vlasnice imovine. U praksi se često dešava da se žene, bilo supruge ili kćerke, odriču svog nasljednog dijela u korist sina ili brata. Ovaj postotak ukazuje da žene u pravilu nisu ni vlasnice domova u kojima žive, a ni druge porodične imovine iako im zakoni o nasljeđivanju daju sva prava i uređuju da prvi nasljedni red čine djeca i suprug, odnosno supruga. Korijen problema je u patrijarhalnom društvu, a žene trebaju iskoristiti svoja nasljedna prava i znati da po zakonima o nasljeđivanju imaju isti tretman kao i muškarci”, ističe Klovo-Kajić.
Dodaje da se vrlo malo govori o pay gapu, odnosno pitanju spolne razlike u nadnicama za rad.
“Postojeće analize Agencije za statistiku BiH ukazuju da je stopa uključenosti u radnu snagu kod žena znatno manja u odnosu na muškarce. U 2019. godini stopa uključenosti kod muškaraca je iznosila oko 50%, dok je kod žena bila oko 30%. Kada je riječ o plaćenosti muškarca i žena za obavljanje istog posla, ni ovdje nemamo zvanične podatke, a pretpostavke su da su žene plaćene čak 25% manje od muškaraca za isti posao”, navodi Klovo-Kajić.
Također i pored činjenice da su žene u BIH dobile pravo glasa još 1945. godine, trenutno u BIH tek oko 20% žena u tijelima zakonodavne vlasti, a u izvršnoj vlasti i drugim izabranim tijelima i manje.
Pravo glasa
“Obaveza prema Zakonu o ravnopravnosti spolova u BiH je da državna tijela na svim nivoima organizacije vlasti, i sva tri tijela vlasti, zakonodavnoj, izvršnoj i sudskoj, osiguraju ravnopravnu zastupljenost spolova u upravljanju, procesu odlučivanja i predstavljanju. Ta ravnopravna zastupljenost definirana je kao najmanje 40% manje zastupljenog spola, a to su u pravilu žene. Obaveza prema Izbornom zakonu BiH je da svaka kandidatska lista uključuje kandidate muškog i ženskog pola, koji su ravnopravno zastupljeni. Ravnopravna zastupljenost spolova postoji u slučaju kada je jedan od spolova zastupljen s najmanje 40% od ukupnog broja kandidata na listi. Međutim, jasno nam je da je nismo ni blizu zakonskog minimuma. Npr. na lokalnim izborima 2020. godine, direktno je izabrano 117 načelnika i samo tri načelnice općina”, ističe ona.
Klovo-Kajić navodi i neke od izazova kada su u pitanju reproduktivna prava žena posebno naglašavajući pravo na abortus, biomedicinski potpomognutu oplodnju i kontracepciju.
“Entitetski zakoni o uslovima i postupku za prekid trudnoće uređuju da svaka žena ima pravo da prema vlastitom izboru, bez pristanka bračnog druga ili partnera, odlučuje o prekidu trudnoće do desete sedmice trudnoće. Od desete do 20-te sedmice, ako postoje medicinski razlozi za prekid trudnoće, žena se upućuje na prvostepenu komisiju te se uz uključivanje etičkog komiteta može prekinuti trudnoća ako je u pitanju život majke ili veća fetalna anomalija. Ljekari ukazuju da se dio žena i djevojaka odlučuje da prekid trudnoće obave u privatnoj ordinaciji iako to mogu uraditi i u javnoj zdravstvenoj ustanovi, u skladu sa ovim zakonskim pravilima. Kada je u pitanju kontracepcija, nevladine organizacije su se bavile i ovim problemom te u svojim informacijama navode da se najčešće koriste tradicionalne metode, a manje pilule, spirale, kondomi. Pretpostavka je da je to zbog njihove cijene”, ističe ona.
Dodaje također da prema Zakonu o liječenju neplodnosti biomedicinski pomognutom oplodnjom u FBiH, pravo na liječenje na teret sredstava budžeta Federacije, u pravilu, ima žena do navršene 42. godine života, koja je u braku, odnosno izvanbračnoj zajednici, i to tri pokušaja intrauterine inseminacije i pet pokušaja izvantjelesne oplodnje. Izuzetno, na prijedlog stručnog konzilija zdravstvene ustanove u kojoj se liječe bračni, odnosno izvanbračni partneri, a iz opravdanih zdravstvenih razloga, može se dati saglasnost na biomedicinski pomognutu oplodnju i ženi nakon navršene 42. godine života u skladu sa smjernicama iz zakona.
Jednak pristup
Klovo-Kajić podsjeća da je u Izvještaju o Bosni i Hercegovini za 2023., Evropska unija obradila pitanje javnog zdravlja, te su kao problem istakli da se žene i djevojke suočavaju sa nedostatkom zdravstvenog osiguranja, te loše organizovanim uslugama vezanim za spolno i reproduktivno zdravlje.
“To posebno pogađa žene iz marginalizovanih grupa, uključujući Romkinje, žene iz ruralnih područja, žene s invaliditetom, kroz nesrazmjeran nedostatak pristupa zdravstvenoj zaštiti. Ukazano je da BIH treba poboljšati uslove u bolnicama i porodilištima i zabraniti nasilje nad porodiljama u skladu sa svojim obavezama iz Istanbulske konvencije. Ukazali su da moramo izvršiti značajna ulaganja u razvoj mehanizama multisektorskog odgovora, uključujući zdravstvene ustanove, za žrtve rodno zasnovanog nasilja. Posebno je ukazano i da BIH treba nastaviti s usklađivanjem naknada za zdravstvenu zaštitu, porodiljsko odsustvo, porodiljsko odsustvo za oca i roditeljsko odsustvo, te osigurati da žene, uključujući žene iz marginalizovanih grupa, imaju jednak pristup zdravstvenom osiguranju i uslugama”, ističe Delila Klovo-Kajić.
