Toliko je predsjednika, kraljeva, premijera, careva, komandanata i sekretara došlo, samo njega tad ne bi! Nije se svrst’o u crveni saf. Sramota! A preminuli za svog života njega primi u jugoslavensku Vojnu vazduhoplovnu školu Rajlovac.
PIŠE: Šemsudin Gegić
Posla mu najbolje stručnjake da mu vodom iz Sahare napiju narod. I mrtav mu je, kasnije, bio alibi kad je na Šestom samitu nesvrstanih u sred Beograda razapeo šareni arabeskni šator, a svoju mezimčad-šest kamila i dva arapska ata k’o s poslom izveo na ispašu ublizu počinak-Kuće cvijeća. Pozaboravio taj ekscentrik kako se onomad drug Stari pravio ćorav kad je taj isti čvaknuti lik arapski običajno na svoju prvu hanumu oženio našu Mostarku So(a)fiju da bi se i s nama YU-narodima orodio. Vala ću mu zbog takvog nikakvog ponašanja sve ovo pod šapku iskantati ako ga ikad strefim. On mi neki socijalista, vođa, babo nacije, revolucionar, miljenik i zet Gadafi, pih!…
U gluho doba kad i ždrebica Drina spava, te sam martovske ponoći davne 1989. godine, zatekakavši se na gornjem gradskom mostu, uživo čuo ovaj monolog Fadila Konakovića, učitelja i honorarnog dopisnika beogradskih “Večernjih novosti” i sarajevskog “Oslobođenja”. Dok sam pohađao srednju školu u Goraždu, Fadil je bio nastavnik Predvojničke obuke i nas omladince je po programu Opštenarodne odbrane i zaštite učio gađati iz puške repetirke M-48.Nemoćan da krene dalje, drži se za ogradu mosta i zanosi u kolu zapličućih nogu. Zastao pri povratku iz staničnog restorana jer mu je iznenada naumpalo kako prije deceniju na sahrani druga Tita među 123 svjetska državnika nije vidio i oca Socijalističke Narodne Libijske Arapske Džamahirije Muamera el Gadafija kojemu je egipatski predsjednik Naser bio politički uzor, a idol naš drug Stari. Zahatario mu opasno tad dobroćudni Fadil, kasnije, prvi predsjednik Društva J.B.Tito u Goraždu.
Dan-danile pamtim izreku te noći citiranu iz učinog kafanskog bukvara – Zet, to ti je lažnjak rođenog sina.
Potom je nad našim tjemenima i krovovima nastupila mijena punog mjeseca u neprekidnom trajanju od četiri godine. Dopuhavši uzvodno iz davnina, sa drinskim smaragdnim, pomiješali su se neki čudni vjetrovi agresivno drečavih boja.
Čudno, ali istinito: od miksa svih tih ratničkih boja nastala je samo crno-bijela zajednička fotografija herojski mrtvih i živih Goraždana. Na njoj nije bilo lika moga uče Fadila. Ni u crnoj, ni u bijeloj boji. Ni sa puškom tandžarom, a ni bez nje.
Trinaest godina nakon gnjevnih orkana, moj punac, divni čovjek Edhem znani Edo, ljudina od loze Sijerčića čija turbeta povrh Goražda predstavljaju objekte memorijalne arhitekture, uruči mi kovertu, adresiranu na njega i poštom poslatu iz susjedne mu goraždanske ulice. Na poleđini koverte, pisalo je: “Druže Edo, Molim Te ovu knjigu uruči dobrom zetu Šemsudinu! Selam, Fadil”.
Iste sam večeri u kući Podobarkom pročitao učinu knjižicu naslovljenu “Pisma tuge i bola”, shvatio otkud najednom “drugarsko selamanje” među njima dvojicom partizanskih saradnika i komunista i sjetio se Fadilove duhovite definicije zeta.
Decembra ratne 1992. godine u splitsku je luku uplovio brod Garnata. Poslao ga lično Gadafi da iz ratom zahvaćenih bh. zona, na šest mjeseci, evakuiše hiljadu djece različitih nacionalnosti i uzrasta osnovne škole. Sudbinski, učo Fadil se našao u pravo vrijeme na pravom mjestu i bez ijednog ličnog dokumenta ukrcao se na brod i sa djecom zaplovio prema Tripoliju.
Smjestili su ih u kamp Garabuli za kojeg su strani špijuni-novinari napisali da je naseljen bosanskom djecom kako ga Ameri ne bi bombardovali. Umjesto šest mjeseci, djeca su tamo ostala dvije godine. Odrastala i školovala se u prijateljskom izbjeglištvu.
Najomiljeniji učitelj je bio Fadil.1994. godine, brod sa djecom je ponovo zaplovio prema splitskoj luci. Garnata je nosila vođine poklone koje su lično primili i certifikat nagrade od 1.000. 000 USA dolara koji će im povratkom kućama biti ravnomjerno isplaćen u kešu.
Goražde je još bilo u vojnoj opsadi. Učo Fadil je ostao sam u kampu Garabuli. Krateći vrijeme samoće danonoćno je obilazio spavaonice, učionice i prostorije za rekreaciju pronalazivši dječija pisma koja su oni posredstvom Crvenog polumjeseca za dvije godine svog izbjeglištva razmjenjivali sa svojim roditeljima.Vazda suznih nebeskoplavih očiju, zakleo se učo Fadil tad na libijskom vrućem pijesku da će po povratku objaviti knjigu sabranih dječijih pisama.
Štampanje knjige će platiti onim 1.500 dolara koji mu pripadaju iz milionske humanitarne Gadafijeve nagrade. Zbog nje mu je upola halalio što nije došao na posljednji Titov ispraćaj.
Kada se po okončanju rata vratio, odmah je od Ehlimane, čiji je otac Libijac a majka Bošnjakinja, saznao kako se te ratne 1994. godine Gadafijeva hedija od milion dolara “uparila” u Sarajevu, ali istovremeno i “isparila”. Reklo im, negdje je tajno oročena dok se svi do zadnjeg ne vratite iz Libije. Eto što su svi po prvi put bili ljuti na svog uču.
Jednog poratnog dana Ehlimana i delegacija djece odvela je posljednjeg Mohikanca i pokazala ga nadležnim za isplatu novčane nagrade. Onda su oni njima rekli da se, ustvari, milionska hedija nalazi u Tripoliju i da će im tamo biti uručena ako opet nekada budu u vođinoj milosti.
Rezigniran prevarom, trinaest godina od povratka, učo Fadil je štedio od svoje skromne učiteljske penzije da bi objavio knjigu sabranih dječijih pisama. Uvjeren da će me temom zainteresirati za ekranizaciju njenog sadržaja, poslao mi je knjigu poštom jer su ga preživjeli sa crno-bijele fotke prozvali “Gafin mali” i nije više volio izlaziti u grad. Stari lisac nije pogriješio. Čak je prihvatio jedan moj uslov kojeg će morati ispuniti kada dođe do snimanja filma i tv serije po motivima iz njegove knjige.
2008. godine je na sarajevski aerodrom sletio Gadafijev avion. Nakon godinu dana autorskog istraživanja i produkcijskih priprema, zahvaljujući ambasadorima Šeti i Ayadu, vođa Gadafi je čuo da snimamo doku-film, te je pozvao u goste 100 djece koja su već boravila u kampu Garabuli, učitelja i našu filmsko-tv ekipu. Samo je Ehlimana vraćena sa sarajevskog aerodroma i nije tad s nama poletjela za Libiju!?!
Treće, od sedam noći našeg boravka u Libiji, bili smo gosti u planetarno poznatom Gadafijevom šatoru. Posvetio nam je pola sata nezaboravnog druženja i pažnje. Razmjenili smo i poklone. Prije nego ćemo učo i ja doći na red da mu uručimo naše poklone, on suvenir-drinski splav a ja DVD sa dva moja doku-filma snimljena u ratnom Sarajevu, podsjetio sam ga na ispunjenje obaveze i da, sad ili nikad, iskoristi priliku te pred svima narezili Yugo-zeta zbog toga što 1980. godine nije došao na sahranu druga Tita.
– Ma, ne mogu, nije kriv. Zar ti ne znaš: tog je datuma u Bengaziju pokušan atentat na njega. Pucali su iz snajpera instaliranog u ne budi primjereno (diskretno pljucnu tri puta) filmskoj kameri. Ranili ga, hej… – uzbuđeno mi je šaputao svoj monolog učo Fadil.
Tačno. Pema mojim rediteljskim zahtjevima antologijsku scenu susreta u Gadafijevom šatoru svojom je kamerom zabilježio lični snimatelj Vođe libijske revolucije i našeg prijatelja Muamera el Gadafija.Tim i krijući snimljenim kadrovima scene sa Ehlimanom na aerodromu završio sam film “Nostalgični satovi” i tv seriju od četiri epizode naslova “Povratak poklonjenom vremenu” nastalih po motivima knjige “Pisma tuge i bola” mog dragog prijatelja i učitelja Fadila Konakovića iz Goražda.
P.S.
Učo Fadil je umro četiri godine nakon što su 2011. godine ubili Gadafija. Kao da gledam: eno ih zajedno kod Tita i utroje odgonetaju gdje je “isparila” hedija od milion dolara namjenjena bh. djeci.
FAKTOR
