Da nije bilo porodice Muhić, ne bi bilo ni mene, moje priče, mog života, poručio je on
Alen Muhić, rođen je ratne 1993. godine u goraždanskoj bolnici, a dijete je silovane majke.
On se danas oglasio na Facebooku objavivši veoma potresan status.
Borba za život
– Ne može proći, a da ne spomenem.
Ratna 1993 godina, 20-ti februar. Čuju se pucnji, plač, osjete se jake detonacije i veliki strah, da li će se dočekati bolje sutra. Dok se svako o svom jadu zabavio, spasi živu glavu, u Goraždanskoj ratnoj bolnici se desilo čudo, počinje početak tužne priče, sretnog završetka.
Neka tmina, tama, grmljavina, pljusak, kiša lije kao iz kabla, padaju granate, borba za život, spasi dijete, Goražde pada, plač djece ,beba, a među njima i moj plač. Rodio se u najgore doba, težine 2.400 kg. Vrijeme kada nije bilo hrane, nije bilo struje, vode, nije bilo ničega. Ostavljen od majke, nepodojen, ostavljen na milost i nemilost životu, medicinskom osoblju bolnice, koje se brinulo o tom siročetu.
Samo da preživi
Kada nije bilo vode, hrane, mlijeka, odvajalo se od ostale djece, kralo se od kuće, donosilo i davalo njemu. Keks sa isteklim rokom, mlijeko u prahu, samo da preživi. Nakon 7 mjeseci mukotrpnih, kada se više bolnica nije mogla brinuti o njemu, njemu se posrećilo, usvojen, zbrinut.
Da nije bilo porodice Muhić, ne bi bilo ni mene, moje priče, mog života. Moje porodice i sretnog završetka – napisao je on.
