Bosansko podrinjski kanton, prostor vrijedan borbe ili naprosto prostor na kome su sve postratne bitke izgubljene. Privatizacija života položenih u otporu vrijednom divljenja, nastala kao bjesumučna pljačka društvenih dobara od strane bošnjačke političke mafije, ima svoj početak ali ne i svoj kraj. Podanički odnos obespravljenih i marginalizovanih, ranije definisan kao “vazalni” ne bi smio biti oprošten ni na nebu ni na zemlji. Taj ponizni, užasni odnos hrabrih pod nogama kukavica i pljačkaša bosansko podrinjske budućnosti mora imati svoj kraj.
Godinama svjedočimo stranačkom aparthejdu na prostoru BPK, godinama djeca poginulih udaraju i odbijaju se o zaključana vrata institucija i ustanova, godinama stotine mladih i obrazovanih nazoče diktaturi nepismenih ali stranački podobnih babinih sinova i rodbine. Dvadeset godina nakon rata Goražde živi životom grada slučaja, sredine u kojoj je ćutanje definisano apsolutnom podrškom imbecilima čija je moć utemeljena i potvrđena donacijama i hedijama.
Da, opljačkani smo i poniženi, da, kulturno smo obezglavljeni i hendikepirani, da, bez budućnosti smo jer budućnost ne dolazi tamo gdje dominira prošlost.
Međutim, nije sve ovako loše, gore je. Snagu koju pokazuju predstavnici najjače bošnjačke stranke na prostoru BPK prevazilazi i najcrnje noćne more. Kao da nije dovoljno to što je sve što je pripadalo nama, pripalo njma, kao da nije dovoljno ni to što većina nema ništa pa im i to ništa treba ograničiti, kao da je i život ovakav kakav je, previše za posjedovati. I nije ovo prvi put a neće biti ni poslednji da na jednom prostoru “čoban tjera ovčice” a da se svaka od ovčica osjeća čobanom osobno.
Zatvoreni na malom prostoru, okupljeni oko stabala sa smrtovnicama u većem broju nego u razgledanju plakata za novu pozorišnu predstavu u mimohodu svjedočimo kontinuiranom odlasku naših sugrađana uz obavezan “halal” za neizmirene dugove ili ružne riječi izgovorene za života rahmetlije. Nije li surova i okrutna spoznaja da ćemo život provesti čekajući da nam sudbinu odrđuju politički anonimusi i bjelosvjetski lopovi i to samo i isključivo zbog činjenice da ne poštujemo ni sebe ni drugog jer ćutimo. Nije moguće da postoji neko ko još uvijek ne zna kako se stvarao uticaj i moć na prostoru BPK. Pa svi ZNAMO ko je unovčio na hiljade poginulih, ranjenih i unesrećenih građana, svi znamo ko je kulturu gurnu pod ćilim i zbog čega, svi bi trebali znati da ćemo i kada ćutimo doći na red jer će ovi koji sve znaju znati da ćutimo a znamo.
Da se vratimo naslovu ovog teksta, “ćuti, jer ako progovoriš”, pa evo da progovorim. Pogledajte poštovani građani ko su bili premijeri i ministri u BPK, ko su bili članovi upravnih i nadzornih odbora, ko su bili direktori Javnih ustanova i institucija i ko ih je tu postavio, pogledajte šta su imali a šta imaju danas. Naša je nemoć u rukama veoma malog broja onih koji odlučuju o našoj budućnosti ako je uopšte imamo a naša je moć zarobljena u ćutanju.
Ako je ćutanje izbor većine onda ćutimo zajedno, ćutimo i o tome da je aktuelni premijer BPK imenovao ministre optužene za kriminalne radnje, ćutimo i o tome da ministar možete biti i osoba sa krivotvorenom diplomom, ćutimo i o tome da se iz budžeta možete uzimati novac za fiktivna školovanja i magistarske disertacije, ćutimo toliko dugo dok prostor BPK ne zaćuti u potpunosti.
Gorazde Portal
