To što ja mogu reći, nije vam Bosna i Hercegovina bošnjačka nacionalistička prćija, pa de me brukate pred svijetom, to što mogu reći da je MOJA Zenica, jednako kao i Banjaluka, Trebinje, Široki Brijeg, Konjic, Zvornik…to ja sve mogu okačiti mačku o rep.
Znate li ko je Džulija Galef? Mlada žena, psiholog, pisac, teoretičar društvenih odnosa, predsjednica i koosnivačica udruženja « Center for Applied Rationality». Ona veli da je perspektiva sve, posebno kada se radi o preispitivanju vaših uvjerenja. Figurativno rečeno, pita se jeste li vojnik, koji je sklon obrani svog stajališta po svaku cijenu — ili ste izviđač, koji je potaknut znatiželjom? Džulija Galef istražuje motive koji stoje iza ta dva načina razmišljanja i kako oblikuju način na koji tumačimo informacije.
“Za čim najviše čeznete? Čeznete li za obranom svojih uvjerenja ili čeznete vidjeti svijet što je jasnije moguće?”, pita se Džulija, a pitam se i ja.
I evo nas na temi. Ko je u petak odgledao početak utakmice BiH-Grčka na stadionu Bilino Polje u Zenici, mogao je vidjeti sav bahati «sjaj» bošnjačkog nacionalizma, svu tu ikonografiju mase nemuštih, svu opijenost nacionalističke imaginacije u pokušaju poniženja drugih.
Svijet nas i njih
Zvižde svugdje protivničkoj himni, to je zato što su oni nama izvjesili «Nož, žica, Srebrenica» u Atini, mi smo pjevali «našu pravu himnu», koju su nam oduzeli… Svi ovi pusti izgovori su uvijek napose, izgovor za jedan veliki nacionalizam. I tu se opet vraćamo na Džuliju Galef i njeno sjajno predavanje. Da li je nacionalizmu potreban drugi nacionalizam? O da, itekako. Vidite, ne samo da se bošnjački nacionalizam hrani, primjerice srpskim ili hrvatskim, nego su mu ta dva potrebni kao izgovori i pogonsko gorivo.
U prevodu na svakodnevni jezik rulje po društvenim mrežama-Ne bih ja zviždao majmunu, da majmun nije prvi počeo. Taj narativ ide doliko daleko da se navijek prebrojavaju mrtvi iz poslijednjeg klanja, pa onaj ko ih ima više «medju svojima» dobija neku vrstu predrimsko- pravnog legitimiteta da razliku namiruje u žešćoj nacionalističkoj retorici. To pravdanje brojevima, to pojašnjenje kako neki «mi» sa «našim» imamo malo više prava na zajedničku zemlju, zapravo je iracionalno, ali pogubno. Jer u iracionalnoj zemlji, u kojoj se ljudu nište vijekovima zbog iracionalnih stvari i koju vode bez racija političari i tajkunski ološ iracionalnost i jeste mjera stvari.
Carstvo iracionalnog
To što ja mogu reći, nije vam Bosna i Hercegovina bošnjačka nacionalistička prćija, pa de me brukate pred svijetom, to što mogu reći da je MOJA Zenica, jednako kao i Banjaluka, Trebinje, Široki Brijeg, Konjic, Zvornik…to ja sve mogu okačiti mačku o rep. Na žalost. Jer me, kao i ostatak puka u BiH, svaki izbori i popis uvjere, da BiH nije jednistvena, da je nacionalni isparčana, da su Bosanci i Hercegovci samo poluhumorna romantičarska statistička greška.
To je ta linija vječnog ponavljača Bosne i Hercegovine, koja pada na časovima povijesti. To što tebi i meni na pasošu piše Bosna i Hercegovina, to što imamo istu himnu i grb…obriši ti stražnjicu sa tim, bato. Eno ti «pravog» grba i zastave na Bilinom Polju! I himne pride. Pa se još nacionalisti bošnjački isčuđavaju, postavljajući kontra pitanje-šta bi bilo da je utakmica igrana u Banjaluci???
A, vala, isto bi bilo. Mahalo bi se zastavama koje nisu bosanskohercegovačke, zviždalo bi se jednoj himni, a pjevala druga. Nacionalisti bi orgijali. U uncu isto, samo iz drugih razloga i sa drugim akterima. Sva vrlina nacionalizma sprdi se na dva stadiona u 150 kilometara.
Velikosrpski Bošnjaci
Nego, ima nešto drugo. Ta prokleta sličnost, gotova istovjetnost bošnjačkog sa predratnim velikosprskim nacionalizmom, koji su nastali iz unitarističke homogenizacije, prije svega teritorije, po mogućnosti bez ljudi. Dok su se u BiH, srpski i hrvatski nacionalizmi transformisali u bitni separatizam, bošnjački je aman uzaman prepisivao učenja Matice srpske i Dobrice Ćosića. Kao što se velikosrpska ideja krila ispod već mrtvog jugoslovenstva, tako se bošnjački nacionalizma plaza pod mrskom oficijelnom zastavom Bosne i Hercegovine. Nije Dobricu niti Dobričine interesovao nesrećni srpski puk oko Knina i Benkovca, jel’ da jeste ne bi bili apatridi u državi Srbiji 22 godine poslije egzodusa. Isto tako, ali u jotu, ne zanima pretjerano nafurano naci dijete sa ljiljanima iz Sarajeva niti Bihać, niti Bosanski Petrovac, niti Stolac, po sebi. Neće ono ići niti gore, niti dolje da se nagleda «jedne si jedine». Jok! To je tek puki uzgoj novih nacionalista, koji ne mogu voljeti, nego išću posjedovati kao samodovoljnost postojanja.
Nije Ćosića zanimala niti nacionalna zaostavština, niti, primjerice manastri «Krka», koliko, «bre, izlaz na toplo more». Jednako tako, zar stvarno mislite da bošnjačkog nacionalisti interesuje kulturno istroijsko naslijedje svoga naroda na sjeverozapadu Bosne? Dabome da ne.
Priča od dobrim Srbima i Hrvatima
Ali tu pervertiji nije kraj. Jer uvijek treba opravdati i racionalizovati svoju potrebu za nacionalizmom. Pa onda postoje «dobri» Srbi i Hrvati. Zapravo ta njihova dobrota se ne ogleda u objektivnosti iznesenih stavova, proaktivnom djelovanju niti bilo kakvoj želji za dijalogom. Za boga, što bi jedan nacionalista podržavao takvu osobu? Nacionalista, u ovom slučaju bošnjački, kanatarom udesno naherenim važe i mjeri ljude i ljudstvo po tome koliko devastiraju druga dva nacioanlizma. Ukoliko se vaga, pak, ispravi i krene u korist njihove štete, ukoliko dobre Bošnjane neko od «dobrih» Srba ili Hrvata optuži za nacionalizam, za zločine, za tipične ideje krvi i tla, eto ti zla. U glavi konstruisani saveznici postaju «drugi», postaju «svi su oni isti», postaju «paščad ustaška ili četnička».
I kako je Branko veliki Ćopoć u «Prolomu» napisao, takvi ljudi, koji mjere i odvajaju zlo od dobra, koji analiziraju, a ne prepuštaju se skupini-prvi najebu, da prostite. Jer, možda jeste ljudski, pohvalno i poželjno u svijetu iz koga dolazi Džulija Galef biti «skaut», namjesto «vojnik». Možda jeste bolje analizirati prvo sebe, pa svijet oko sebe, namjesto uskakanja u logičke greške i pogrešnog zaključivanja jedoobrazne mase, ali ovdje kod nas-pod mač bato!
«Kad je taj izdao svoje, izdaće i naše», jedina je maksima u svijetu «njihovih» i «naših». Nedokučivo je Bošnjaku, Srbinu i Hrvatu odraslom na majčinom mlijeku nacionalizma i pod rukom očevog jednoumlja, velim nedokučivo je transegenracijskom nacionalisti pojmiti da, mimo tog kosomosa «nas» i «njih» ima nešto drugo, veće, bolje, pravednije, iskrenije ljudskije, na kraju krajeva.
A, to bolje, pravdenije, ljudskije, najčešće, duboko izolovano u svoj geto samoće ili jedinice istomišljenika, reći će vam «ma pusti» i odmahnuti rukom.
A, sva je nesreća u puštanju. Dok se ovdje u krvi namiri troglava nacionalistička aždaja, dok se ubijanjem pokrpaju rupe za Ilire, Kelte, Turke, Austrugare, Nijemce, Italijane, komuniste, pa za sve Srbe, Hrvate i Bošnjake, neće ostati NIKO živ.
De, prošetaj!
Ima li nam pomoći? Ima. Ustanite iz Sarajeva Sarajlije, pa dovedite djecu u Banjaluku, da vidite što se izgradila, odvedite Banjalučani djecu na ćevape u Sarajevo, ima svijeta Mostarci i sjeverno od vas…I nisu to neka skupa junaštva, nisu to neki egocentrični bolesnohrabri tripovi, kojima dovodite u pitanje život svoje djece. To su drumovi, kakvi god da su, to su planine, rijeke, jezera, to su svi oni divni ljudi, koje susrećete kako kupe sijeno, koji će vas od one svoje mukice i bijedice ugostiti i počasttiti, to je svijet beskrajno lijepe Bosne i Hercegovine, koja se ne sliježe pod stjegove, kojoj ne diriguju političari ili naviječke vođe (što mu dođe na isto)…to je sazvjedžđe normalnosti.
I ukoliko se začudite, kako smo svi isti, pa makar u bijedi i neznanju, jebeno isti, eto pomaka, barem za vašu djecu.
Ne morate se vi zapitati, ali hoće vaše dijete-Da li bi meni bilo neprijatno da sam sjedio na Bilinom Polju, da li bi onom malom iz Zenice bilo neprijatno da prisustvuje kakvoj paračetničkoj paradi u Banjaluci ili Thomsonovom koncertu negdje u Zapadnoj Hercegovini i ako je odgovo DA, eto pomaka od sedam dejtonskih milja.
Govor Džulije Galef možete pofgledati na ovom linku
