Vodenicu građenu u ratu, čuvat će i njegov sin, a onda i unuci
Ima već 77 godina, većinu poslova pokušava raditi sjedeći, ali Goraždanin Edhem Peštek nema snage da zauvijek zaustavi kameni točak, koji u njegovoj vodenici u Bogušićima kod Goražda žito melje već decenijama. Objekt građen u ratu od materijala sa starijih vodenica njegovih predaka, ali i onoga koji se našao pri ruci, imao je veliki značaj za vrijeme opsade grada, kad su putevi ka Goraždu presječeni, a zbog prekida u napajanju strujom, električni mlinovi i drugi uređaji nisu radili.
– Ovo sam ja u ratu napravio. Počeo sam 1993. da radim za vojsku, za narod – kaže Edhem.
Nekada je vodio evidenciju, ali mu je ubrzo dosadilo tako da nije siguran koliko je naroda prošlo kroz objekt na rijeci Ocka.
– Foča, Čajniče, Višegrad, Rogatica… sve je to ovdje bilo i sve se obraćalo ovdje. Išli su i prema drugim vodenicama, prema Ilovači, svukuda, ali i ovdje. Kad glad natjera, nađe svako svakoga. Samo za izbjeglice šta sam mljeo, da komšijama nisam ništa, mnogo je.
Evo, kamen vodenički otišao je sigurno 5-6 centimetara od riže. Počeše rižu iz aviona bacati, išlo se u ono „holtanje“ (čekanje humanitarne pomoći iz operacije „Padobran“, koja je u Goražde dostavljana iz aviona, op. a). To samo vreće bijele dolaze. A riža tvrda, ja to nisam vjerovao – dodaje Peštek.
Staroj vodenici ne da da stane
Nekadašnji radnik “Azotare” danas ima minimalnu penziju pa mu poljoprivreda i nije samo hobi nego sa stokom osigura i skromne dodatne prihode. Staroj vodenici ne da da stane, jer je jedna od posljednjih u ovom kraju. Ako ne zbog značaja koji je imala u ratu, barem zbog potrebe da se obnovi u etno-stilu, uljepša i postane atrakcija za goste iz drugih gradova, zaslužila je pomoć vlasti.
– Čuvat ću je, a čuvat će mi je i sin. Evo ga, ostat će iza mene, a od njega neka nastavi njegova porodica. Treba to. Mi mnogo griješimo. Hasijamo, a treba ovo imati. Neku večer, nema struje pa ni tamo ni ovamo. K’o slijepi. Ja mislim da su trebali iz Općine doći oni koji vode poljoprivredu, da vide pa mi bar dati neki plastenik. Eno su ga dali čovjeku koji nema gdje da ga postavi, a u mene deset dunuma ove luke – govori nam Peštek.
Zemlja se sve manje obrađuje pa i u staru vodenicu stiže sve manje kukuruza, pšenice, ječma i heljde, ali se njen tutanj još čuje. Edhem bi teško proveo dan da ga ne čuje, da ne osjeti miris svježe samljevenog zrna ispod starog vodeničkog kamena.
Kaže da često nismo ni svjesni bogatstva koje imamo. Okus i miris jela napravljenog od žitarica samljevenih u mlinovima koje pokreće snaga vode, a ne prži ih električni uređaj, danas je prava rijetkost. Rijetkost koju, izgleda, više cijene stranci koji ga posjete, uživaju u prirodi, huku Ocke kroz Bogušiće i zvuku klepetuše po kamenom točku.
AVAZ
