Umro je Šemso Šiljak, posljednji osuđenik na smrt u bivšoj Jugoslaviji. Prije pet godina u ekskluzivnom razgovoru sa novinarom SB otkrio je fascinantne detalje iz svoga života. Intervju prenosimo u cijelosti.
Piše: Almir Panjeta
Ubih dva čovjeka. Dva čovjeka sam ubio. Neka je smrtna ćelija, baš me briga…”, počinje priču našem reporteru nakon više od 30 godina od ubistva Šemso Šiljak, posljednji čovjek koji je u nekadašnjoj Jugoslaviji bio osuđen na smrt strijeljanjem.
Šemso je sredinom sedamdesetih ubio dvojicu braće Pleh čiji je brat, poreski inspektor, otkrio utaju poreza u Šemsinoj kafani koju je držao u mjestu Mravinjac kod Goražda u Istočnoj Bosni. Dvostruko ubistvo šokiralo je tadašnju Jugoslaviju, a još više činjenica da se Šemso, kao pravi gorštak, više od tri godine poslije ubistva uspješno skrivao po šumama oko Goražda.
U uspješnom skrivanju pomoglo mu je iskustvo iz partizana, a nakon rata se, priča se, jedno vrijeme bio odmetnuo i u neku vrstu hajdučije, zbog čega je osuđen na deset godina zatvora koje je odležao prije ubistva. Hapšenje Šiljka, dvostrukog ubice i bivšeg hajduka, bilo je, priča se i danas po Goraždu, veliki događaj. Navodno su ga svezanog proveli kroz cijeli grad, a po nekim pričama upravo tada se “zagledao” sa svojom suprugom. Kažu da je vrijeme u kojem je držao kafanu jedno od mirnijih u Šemsinom životu i da je bio poznat kao čovjek sa manirima, zgodan i uvijek lijepo odjeven.
SAMAC U KOLEKTIVNOM CENTRU
Danas Šemso Šiljak ima 84 godine i živi u kolektivnom izbjegličkom centru Balkan u Goraždu. Tokom proteklog rata bio je nestao i niko nije znao gdje je, pričalo se da je negdje u Sarajevu, a nakon povratka u Goražde nije se vratio svojoj supruzi koja živi u centru grada. U posebno dobrim kontaktima nije ni sa svojom kćerkom i dvojicom sinova. O svemu što je proživio Šemso nikada nikome nije pričao i sve što se zna o njegovom skrivanju bazirano je isključivo na nagađanjima.
Svaki dan Šemso se lijepo obuče, stavi šešir i prošeta gradom, ali rijetko s kim komunicira. Posebno je zatvoren prema novinarima s kojima odbija razgovor. Kolege novinari iz Goražda kazali su nam da je mogućnost da razgovaramo sa Šemsom skoro nikakva, ali smo ipak odlučili otići do kolektivnog centra Balkan na rubu grada gdje danas žive uglavnom stariji ljudi koje su svi zaboravili.
Našli smo vrata na kojima piše Šiljak Šemso, pozvonili, i kad smo očekivali razbarušenog gorštaka, na naše iznenađenje pred nama se pojavio starčić ugodnog izgleda, lijepo odjeven i s ugodnim glasom. Predstavili smo mu se, i nakon što je neke dvije minute šutio i gledao u jednu tačku, razgovor je počeo, ali uz dogovor da ga smijemo pitati samo o samoj smrtnoj kazni, a da nam o skrivanju, ubistvu i bilo čemu drugom neće reći ni riječi.
“Bijah osuđen na smrt, kako je kazao predsjednik sudskog vijeća, u ime naroda.
Dvije godine, dva mjeseca i četiri dana bijah u ćeliji smrtnoj u Centralnom zatvoru u Sarajevu. Tamo su me stavili u martu 1979. godine. Dođe stražar, mora stajati kod mene. Ćelija je ovako bila pregrađena, na sredini je bila rešetka, stražar tamo, ja ovamo. On je tu bio da se ja ne ubijem, ali ne možeš se tu svakako ubit kako god. Nismo smjeli razgovarati. On sjedi, čita novine, radi nešto, a ja svoje, sjedim i čekam”, “starinskim” govorom pripovijeda Šemso, na trenutak zastane, pa nastavlja:
“Smrtna ćelija, znaš šta je to? Uh! Zajebana je, baš zajebana. Žalio sam se na odluku. Poslije smrtne ćelije bilo je – ili metak u čelo, ili će me pustiti. Ali, eto, blagodati: poslije ‘80. godine, umrije Tito.
Šta ćeš, umro – umro. I, poslije toga dođe načelnik, pozva me da siđem dole, i kaže: Oslobađaš se smrtne kazne i bićeš u zatvoru 20 godina”, prisjeća se Šemso trenutka kada je nakon više od dvije godine čekanja izvršenja smrtne kazne i metka u čelo koji mu je bio namijenjen, saznao da kazna neće biti izvršena, ali da ga čeka 20 godina teške robije u zatvoru Zenica.
“I, znaš šta znači to? Eh, sad treba u Zenicu ići, na odsluženje dugogodišnje kazne, ali dobro je, živ sam. Dođoše dva stražara, svezaše me, pa u kola. Mene u sredinu, a oni jedan naprijed, drugi pozadi. Bio sam ja prije osuđen, deset godina sam odležao, B nosio na leđima, pa pobjegao iz zatvora. Bio osuđen protiv naroda i države. Dođem u Zenicu, stave me u ‘Staklaru’, zgradu broj 2. Tu provedem 40 dana, poslije toga me prebace u Livnicu na teški rad”, govori Šemso, dok i dalje stojimo na vratima njegovog smještaja. Razgovor o nečemu što je za mnoge i više nego teška tema, Šemso prekida smijehom, i nastavlja:
“HVALA ALIJI ZA SLOBODU”
“I tu sam bio šest godina! A takav je težak posao da, ako tu ostaneš mjesec dana, četiri ili pet mjeseci, to je mnogo. Ali šta ću? I tako mi bilo određeno da provedem 20 godina, poslije čega je Predsjedništvo Jugoslavije odredilo smanjenje od pet godina, i kad je došla nova vlast, Alija Izetbegović kaže da svi koji su u zatvoru navršili 60 godina mogu izaći napolje. Pomislim: ‘Hvala ti lijepo, Alija.’ Eto, tako ti je to”, priča Šemso. Pitamo ga o tome kako je doživio izricanje smrtne kazne, da li mu je cijeli život prošao pred očima. Šemso o svemu govori jednostavno, bez prevelikog dramatiziranja, i stiče se dojam da se on u potpunosti bio pomirio s tadašnjom sudbinom.
“Smrtna kazna, jedan metak u čelo i to je to. A šta mi je palo na pamet u momentu izricanja presude? Ništa. To što kažu prođe ti život pred očima – ništa. Ovdje kad sam bio, smrtna ćelija, nema govora. Odavde kad su me poveli znalo se da mi nema druge nego smrtna ćelija. Čim su me uhvatili bio sam siguran da mi nema druge nego smrtna kazna”, priča Šiljak, dodajući da je prije njegove presude bila izvršena, kasnije će se saznati, posljednja smrtna presuda u Jugoslaviji i da je u tom momentu on bio jedini koji je čekao izvršenje smrtne kazne u ćeliji smrti u Centralnom zatvoru u Sarajevu.
Izvršenja su obavljana na Trebeviću, u noći, pred streljačkim vodom. O samom danu izvršenja osuđenici bi bili obaviješteni 24 sata prije strijeljanja, nakon čega bi se mogli oprostiti od najbližih članova porodice.
“Nisam ni o čemu posebno razmišljao niti sam išta pisao, ma bježi, ko će to. A, nada u preživljavanje uvijek postoji. Bijaše moj isljednik, Abdulah, umro je neke godine, s njim sam pričao i on mi je često govorio: “Ne brini se, Šemso. Neće te strijeljati.” Imao sam i posjetu, dolazila mi braća, žena, manje-više, drugog razgovora nije bilo”, kaže nam Šemso. O smrtnoj kazni danas, kao i u vrijeme dok ju je čekao, ima krajnje negativan stav:
“Gdje god danas u svijetu da se izvrši smrtna kazna, to je zločin.
To je ubistvo čovjeka!”, kategoričan je Šemso. Iako na prvi pogled izgleda odlično za svoje godine, i sve što je proživio, kaže da se ne osjeća baš najbolje.
“Kako danas živim? Osamdeset i peta mi je godina, i dobro je sad šta god bude, biće lopata ako ništa! Dva puta po deset godina sam proveo u zatvoru, nemam radnog staža, primam socijalno od 145,5 maraka. Ali, dobro je.”
”SAMO NEK’NEMA TITINE MILICIJE…”
Na sve se, kaže, lako navikao nakon izlaska iz zatvora i nije imao nekih većih problema u snalaženju bez obzira što od marta 1979. godine pa do 1991. godine nije bio u direktnom kontaktu sa vanjskim svijetom:
“Komunističke partije nije bilo, to je važno! Nije bilo razgovora o Titu i miliciji.”
O desetogodišnjoj zatvorskoj kazni koju je proveo zbog osude za “djelo protiv naroda i države” Šemso također ne želi pričati. Kaže samo da je bio razočaran da su ga kao nekoga ko se, kaže, u Drugom svjetskom ratu borio za narod, poslije rata osude za djelo “protiv naroda i države”.
Kada nam se činilo da se otvorio, pitamo ga da li mu je sve što je preživio za vrijeme Drugog svjetskog rata pomoglo u skrivanju nakon dvostrukog ubistva, samo nam je kratko kazao: “Dogovorili smo se da me to nećete pitati”, i tu je razgovor bio završen.
Za Šemsinu priču zainteresirani su mnogi, ali prema svemu sudeći ako sam sve nije zapisao, većina ove filmske priče bi s njim nekada mogla otići u grob. Stariji Goraždani pričaju kako zločin koji je Šemso počinio nije bio slučajan, te da je bio dobro isplaniran. Navodno su ga prije ubistva viđali kako s torbama odlazi u šumu, gdje je najvjerojatnije unaprijed planirao skrivanje ili napravio neko sklonište. Prema nekim pričama, Šemso je imao brojne jatake, po nekima se tokom skrivanja prerušavao i dolazio u Goražde, ali pravu priču znao jedino Šemso Šiljak.
Slobodna Bosna
