Aljo Hodžić odlučio je da se, nakon pune četvrtine stoljeća provedene u Francuskoj, vrati na svoju Drinu. U mjestu Glamoč, na periferiji Goražda, izgradio je kuću, podigao plantažu malina i mali voćnjak kako bi radio ono što voli i što u Lionu nije mogao pa svakog dana uljepšava dvorište, a društvo mu prave dva umiljata, rasna psa.
Iz Bosne i Hercegovine otišao je uoči rata. Imao je tada 30 godina i radio kao tehnolog u Rogatici. Iskustva u novoj državi, čiji jezik nije poznavao, za njega su, kaže, bila strašna.
– Bilo je veoma teško na taj način pronaći svoje mjesto na ovoj planeti. Svi vas gledaju s neke visine, ljudi vas više žale nego što vam žele pomoći – kaže Hodžić.
Poput većine Bosanaca, i Aljo se uspio snaći, ali ne u svojoj struci nego u građevinarstvu, gdje je napredovao do pozicije tehničkog direktora jedne velike kompanije. Ušteđevinu iz Francuske uložio je u Goražde, jer voli podneblje u kojem je odrastao. Radovao se prvim gajbama malina koje je sam proizveo, sa svoja dva psa uživa u zrakama zimskog sunca, a odnos s komšijama je iskreniji i srdačniji.
No, vratio se u nešto što, kako kaže, ne liči ni na šta. Najteže mu je što shvata da čovjek nije zaštićen, što radnici rade produženo i vikendom, pa mladi odlaze da u tuđoj zemlji pronađu komad hljeba.
– Da se ljudi vrate u Bosnu, presudi duša, jer mi još nismo u kapitalizmu koji tamo gazi godinama, u kojem je sve manje druženja, a sve više interesa. Ali, i ovdje je sve više egoizma. To je posljedica sistema, nisu za to ljudi krivi – ističe Hodžić.
Porodica u Lionu
Hodžićevi supruga i djeca žive u Lionu i to su, kaže on, Bosanci izgubljeni za ovu zemlju. I sam je u dilemi može li ostati u državi u kojoj se smeće baca u šume i potoke, u kojoj vlada korupcija i gdje zakoni za neke ne važe.
AVAZ
